Indukcija

Evo prošlo je više od godinu dana od mog zadnjeg posta. Točnije, moj zadnji post je bio vikend prije nego što sam počela svoj novi posao. I sad godinu dana kasnije, razmišljam zašto nisam tako dugo pisala.
I evo zašto:

• Moj dragi muž je čitao moj blog od prvog posta, pa nisam mogla pisati o privatnim stvarima
• Posao me je totalno zaokupio, a prekovremeni rad učino moje vikende pogodne samo za spavanje i odmaranje
• Zima je trajala previše dugo i ja sam shodno tome upala u depresiju

Pa da krenem s poslom.
Radim u IT, i to dvogodišnjem programu za profesionalni razvoj. U biti, moja firma svake godine dolazi na univerzitete i trazi tek diplomirane mlade ljude da dođu raditi kod njih. Program traje dvije godine, i za to vrijeme svakih 8 mjeseci radiš drugačiji posao (normalno, u IT odjelima). Nakon dvije godine, uzimaš stalnu poziciju i ostaješ u jednom od odjela (tamo gdje ti je najbolje odgovaralo).

Sjećam se kako sam bila oduševljena tom idejom, pogotovo pošto stvarno nisam bila sigurna "šta želim biti kad odrastem". Vidjela sam taj program kao priliku da se oprobam u različitim zanimanjima unutar ITa. I tako sam počela raditi za A.

Eh, posao kao posao. Ne vjerujem da postoji posao koji mi neće dosadititi nakon šest mjeseci.

Kad sam u prošli četvrtak sletila na zagrebački aerodrom, normalno padala je kiša. Moram priznati da sam osjećala nostalgiju, to je bio moj zadnji let kao standby putnik.

Radila sam za američku avionsku kompaniju nekih pet godina. Danas je moj zadnji dan na poslu. Iako zatvaram ta vrata kako bih otvorila druga, čini mi se kao da su vrata zvana United Airlines puno teža i veća. Bio je to moj prvi posao u Americi, i prvi pravi posao, pošto ne računam na one kratke posliće koje sam radila dok sam živjela u Hrvatskoj.

Kad sam tek došla u Ameriku, bilo mi je teško pronaći posao. Svaka firma bi mi dala isti odgovor: nemaš nikakvog radnog iskustva. Uzalud sam objašnjavala da sam tek stigla i da želim steći radno iskustvo, ali do intervjua nisam mogla doći. United Airlines je, za razliku od drugih firmi, imao test koji moraš proći i onda automatski ideš na intervju. I tako sam dobila posao...

Kako sam namjeravala studirati i raditi u isto vrijeme, avionska kompanija je idealan kandidat. Fleksibilno radno vrijeme, poslijepodnevne i noćne smjene, a i plaća nije bila toliko loša. Ali ono što me je posebno radovalo su bile beneficije, posebno skoro pa besplatno letenje. To je značilo da sam mogla ići kući posjetiti roditelje i sestre par puta godišnje.

Prve dvije godine sam radila kao Customer Service Representative, tj. prodaja karti, čekiranje putnika i prtljage. Nakon mjesec dana treniranja, počela sam raditi. U početku je sve bilo super. Dnevno popričaš sa stotinama ljudi, te polako počneš razaznavati po koferima odakle su i gdje putuju. Ubrzo sam imala i svoje prvo IRROPS i MANDO iskustvo. IRROPS je skraćenica za Irregular Operations (loše vrijeme, tj. puno otkazanih letova), a MANDO za Mandatory Overtime (obavezni prekovremeni rad). To je ujedno bilo i prvo iskustvo koje me je upoznalo s američkom arogancijom, nepristojnošću, galamom, ukratko krajnje bezobraznim ponašanjem. Prvi putnik koji je galamio na mene jer mu je let otkazan me je doveo do ruba suza. Ali kako sam radila kasnu smjenu, naučila sam kako s takvim budalama i kako sačuvati svoje živce. S vremenom su me šefovi počeli stavljati da samo radim internacionalne letove, uglavnom jer je većina radnika imala problema s tumačenjem stranih pasoša i pregledavanjem viza. Poslije sam počela raditi u tkz. Help Desku, gdje radiš u uredu i odgovaraš na pozive check-in i ticketing ljudi koji nešto ne znaju napraviti kroz software koji smo koristili. Ukratko, pomažeš ljudima koji ne znaju raditi svoj posao. Pored toga, testirala sam i nove verzije softwarea i prijavljivala probleme programerima. Uvijek sam mislila da ću, nakon što završim školu, i sama početi raditi u tom odjelu koji programira airline software.

I sad, kad sam završila školu, osjećam se sjetno kad se prisjetim tih svojih početaka. United mi se dosta zamjerio. U ovih pet godina, s obzirom da je firma na rubu bankrota, nekoliko su mi puta smanjili plaću. Beneficije, koje su na početku bile stvarno super, postajale su sve gore i gore. Kad sam otišla na intervju za poziciju programera, nisam mogla a da ne razmišljam o svemu tome. Zbog mog iskustva kao super korisnik softwarea, strašno su bili zainteresirani za mene. Toliko, da su bili spremni platiti me koliko inače plaćaju ljude koji imaju iskustva u programiranju, a ne nekoga tko je tek završio školu. Uglavnom, bili su spremni platiti me više nego firma čiju sam ponudu ipak prihvatila. Jedini razlog zbog kojeg sam se malo dvoumila su beneficije, tj. fleksibilnost i povoljnost letenja. Tako sam se prošlu srijedu probudila, uzela svoj pasoš da provjerim da li mi je šengenska viza još uvijek važeća, spakirala svoj mali carry on kofer, i odletjela prvom klasom do Frankfurta. Nema onog- napravi rezervaciju, kupi kartu, nego jednostavno, idem kući da vidim svoje...

Iako je u Zagrebu padala kiša, osjećala sam se dobrodošlo. Ovaj put sam se pobrinula da upalim svjetla na autu i vozim 40 u području Vojnića, tako da me policija nije zaustavljala. Nisam nikom javila da dolazim, tako da su svi bili iznenađeni što me vide. Moja mlađa sestra je bila u Bosni s roditeljima jer se priprema za prijemni ispit za fax u Zagrebu, i bilo mi je drago što sam je zatekla dok je štrebala. U petak smo nas dvije skupa krenule za Rijeku, jer tamo živi moja starija sestra. Super je kad nisi sam u autu, i kad imaš nekog tko može mijenjati CD i puštati mjuzu koju želiš slušati.

Subotu smo, moja starija sestra i ja, provele u Opatiji. Nismo radile ništa posebno, samo smo šetale i pričale. Osjećala sam se nekako nostalgično, kao da se opraštam, ali od čega, ili od koga?

U ponedjeljak sam se vratila nazad u Chicago. Kad odradim ovaj svoj zadnji dan u Unitedu, Europa će mi se činiti puno dalje nego sada. Neću više moći “skoknuti” do Europe samo na par dana. Zbogom, život na aerodromu…

Pošto je danas moja godišnjica na blog.hr, mislim da je prikladno da se osvrnem na zadnjih godinu dana i na blogiranje.
Iako sam na samom početku izrazila nedoumicu o tome kakvu vrstu dnevnika bi blog trebao prestavljati i kako na nas utječe činjenica da nas drugi čitaju, mislim da sad znam odgovor na svoja pitanja.

Oduvijek mi se sviđala ideja dnevnika. Uspomene su dragocjene, ali isto tako krhke i neuhvatljive. Kad napišeš ono što proživljavaš i osjećaš, ti zarobiš taj trenutak i ne dopustaš mu da pobjegne. Od neprocjenjive vrijednosti je čitati jednog dana kad si star i nemoćan, kad se možeš sjetiti kako je bilo prije deset godina, one riječi koje pišeš danas. Ali nemojte me pogrešno shvatiti, ja ni u kom slučaju ne želim reći kako je blog samo za mlade ljude, nego konkretno pričam o tome kako ja doživljavam blog. I tako vidim sebe za nekih 20-30 godina i znam da ću, baš kao što sad rado pročitam nešto što sam pisala prije 10 godina, isto tako s ljubavlju čitati ovo.

E sad, kako činjenica što nas drugi čitaju utječe na to o čemu i kako pišemo? Pa, smatram da ima pozitivan utjecaj. Kao prvo, kad pišem sama za sebe, ne trudim se previše. Rečenice su nerazumljive, nepravilne, prepune ubačenih engleskih riječi koje na kraći način objašnjavaju poantu. Ali ja ne želim izgubiti fond naših riječi, a itekako osjećam da se svake godine sve više i više smanjuje. Još jedna zanimljiva stvar, gramatika i pravopis. Pošto sam ponosna gimnazijalka i osoba koja itekako drži do vlastitog jezika, malo sam se zabrinula kad sam primjetila da nekad razmišljam o tome kako se neka riječ piše i kako više nisam sigurna. Pa ovo mi je tek šesta godina u Americi, a i smatram se pismenom osobom. Neki će reći kako je to normalno pošto svakodnevno pišem i komuniciram na engleskom jeziku, ali za mene je to neprihvatljivo. Mislila sam kako je rješenje da počnem malo aktivnije čitati na našem jeziku, ali ja sam gutač teksta. Oduvijek sam brzo čitala, direktan produkt moje karakterne osobine, jao što sam nestrpljiva. Kroz fakultet se to još pogoršalo, pošto sam usvojila skeniranje, što je preskakanje otprilike svake druge, treće riječi, dok ne nađem poantu i uspijem zaključiti da li je to nešto važno ili ne. I tako sam došla do zaključka da je pisanje jedini način da ostanem u toku. A šta ima bolje od bloga?

Još jedna stvar je zanimljiva. Pošto blog čitaju i drugi, rijetki su postovi tipa Dragi dnevniče, danas je bio potpuno nezanimljiv dan... I to me raduje, jer ne želim obilježiti bezvezne dane koji me ničemu nisu naučili. Ali opet, drago mi je da pišem radi sebe, a ne radi drugih...

Ukratko, na godišnjicu blogiranja, raduje me činjenica da sam pisala kad sam osjetila potrebu za pisanjem.

Bila sam nervozna sve dok nisam izašla iz auta i uputila se prema ulazu zgrade gdje su se trebali održati moji intervjui. Pozitivna stvar je bila da se sva četiri razgovora odvijaju u istoj prostoriji. Barem nešto—ne moram se šetkati. Odjevena u svoje novo odijelo, s minimalnom šminkom, znala sam da će sve biti ok.

Čim mi je prišla, D. je odmah izazvala dobar osjećaj. Prvo, podrijetlom je Indijka, drugo, mlada je, možda nekih 35 godina. Nakon par formalnih riječi tipa kako si, dobro sam, kako si ti, danas baš ružno vrijeme...počeo je intervju. Vjerovali ili ne, prve riječi koje je prozborila nakon što je onako ležerno bacila pogled na moj rezume je—vidim da ti je jedna od stvari koje radiš u slobodno vrijeme blogiranje. E tad sam se nasmiješila i onako kontam u sebi, joj, trebala bih malo češće pisat blog.
D. je project manager u kompaniji. Ona ima tim programera koji vodi. Njezin posao je da sjedi tijekom sastanka sa strankom i polako počinje razmišljati o dizajnu. Nakon toga slijedi mozganje o tome šta sve treba za projekt, koliko će vremena trebati, koliko programera... Uglavnom, osjećala sam se kao riba u vodi tijekom razgovora jer sam i sama radila sličnu stvar (normalno na puuuuuuuno nižoj razini) za jedan školski projekt.
Odmah na početku je objasnila kako za svako pitanje želi čuti situaciju, šta sam uradila (akcija) i krajnji rezultat/posljedice. Tijekom mojih odgovora, pisala je o čemu pričam.
Tu i tamo bi postavila dodatna pitanja, tražila objašnjenje i slično. Iako je pozicija za koju sam aplicirala namijenjena studentima, te očekuju od tebe da većinom pričaš o svom školskom iskustvu, moram priznati da mi je itekako pomogao moj trenutni posao. Pošto radim u tkz. help desku, mnoge situacije u kojima sam bila su bile savršen odgovor na njezina pitanja.
Uglavnom, sat vremena je proteklo strašno brzo, i niti jednom nisam naišla na pitanje koje bi me ostavilo bez teksta. Stvarno sam se bila dobro pripremila.

Nakon jako kratke pauze, u sobu je ušao nitko drugi nego baš T. . On je osoba s kojom sam pričala na fax-u, kome sam predala svoj rezume i izbiflala svoj elevator talk. Bilo mi je drago što me se sjeća, ali kako i ne bi, kad smo stvarno uspostavili dobar kontakt tijekom našeg razgovora. Prvo mi je čestitao što sam uopće pozvana na intervju i rekao kako je bilo jako puno kandidata koji nisu dobili tu priliku. Wow, ok. Sve je poslije toga teklo kao podmazano. Jadnik, mislim da ga je ruka zaboljela dok pokušavao napisati sve što sam rekla. Par puta sam morala zastati kako bi uspio završiti.
Dok sam odgovarala na jedno od MUST pitanja tipa zašto misliš da si baš ti najbolja osoba za ovu poziciju, sama sam sebe iznenadila koliko sam se prilagodila američkom načinu komuniciranja-- boolshitting. Ono što mi najviše smeta nekako ispade ono što mi najbolje ide, stvarno sam se super prodala. U jednom trenutku sam se sama iznenadila kako su mi neke stvari pale na pamet.
Uglavnom, T. je brzo završio s pitanjima i još mu je ostalo malo vremena da mi ispriča kako on i njegova žena traže jeftine hotele za godišnji odmor.
Nisam očekivala da će T. biti jedna od osoba koji će me intervjuisati. Pošto je dolazio na fax, mislila sam da je on jedan od običnih recruters. Na kraju se ispostavilo da je firma u frci i da im treba ljudi pa su poslali njega. On je inače IT team leader, stariji gospodin koji je u IT industriji od 1966. On i ja smo uspostavili kontakt na faxu kad sam mu rekla da radim i studiram u isto vrijeme. Tako se ispostavilo da je i on bio u sličnoj situaciji dok je išao u školu. Mislim da nije potrebno reći da ću ja biti njegov favorit. Jako bih voljela kad bi on bio jedan od ljudi s kojima ću raditi. Kao prvo, jako je fina osoba, kao drugo, od njega bih sigurno puno toga mogla naučiti.

B. je IT manager. Ona je, što bi mi rekli, velika riba. Kao takva, njezina pitanja su se centrirala na malo generalnije stvari tipa rad u grupi, sukobi s pojedincima, konflikt moralnih stavova s firminim procedurama... Pošto sam radila u korporaciji preko pet godina, znala sam kakve odgovore MORAM dati.
Ono što mnogi mladi ljudi ne razumiju je da moraš prepoznati situacije koje bi potencijalno mogle biti škakljive. Odgovor na šta bi napravio ako vidiš da netko radi nešto što ne bi smjeli nije zovi managera, nego prvo popričaj s tom osobom i objasni im šta rade pogrešno, a ako i dalje nastave tako, onda uključi nekog drugog.
Vjerujem da tijekom razgovora s njom, mnogi ispadnu iz igre. Tako je ispalo da sam odjednom dobila veliku prednost nad drugima, a sve zahvaljujući radnom iskustvu. Odjednom sam se počela osjećati kao stari lisac, mudrost je nešto što samo iskustvo može donijeti. Pažljivo sam razmotrila svako pitanje koje mi je postavila, pokušavajući raskrinkati šta se krije iza njega. Jedino mi se jednom desilo da sam u pola priče skužila da joj dajem potpuno suprotan odgovor od onog što sam trebala reći, ali, srećom, snalažljivo sam okrenula situaciju pa je ispalo nešto kao logički dokaz kontradikcijom, i , koja ironija, njoj se strašno dopao moj odgovor.
Jedini propust s moje strane, ali ipak to je njezina krivica, je što sam na kraju razgovora malo joj previše stisnula ruku tijekom rukovanja. Osjećala sam se kao Swarchenegger, ali sama je kriva pošto je jedna od onih ljudi koji ti mlohavo pruže ruku, tako da je moj normalni stisak vjerovatno doživjela kao lomljenje kostiju.

Zadnji intervju je ujedno i onaj kojeg sam se pomalo plašila. Naime, zadnji intervju je trebao biti s osobom “jugoslovenskog“ (tj. s područja bivše Juge) podrijetla, vjerovatno druga a možda čak i prva generacija u Americi. S našim ljudima je ponekad teško komunicirati u dijaspori. Iz osobnog iskustva sam se uvjerila da se većina dijeli na dvije kategorije, jedni kojima je drago popričati malo na maternjem jeziku, i drugi koji se nastoje ograditi od svega što bi ih asociralo s našom kulturom. Ona prva kategorija je uvijek spremna za pomoći, dok je druga uvijek spremna učiniti sve što može da ti zagorča život. Spadam u prvu kategoriju, a imala sam priliku komunicirati i s jednim i s drugima.
Međutim, M. je van svake kategorije. Iako su mu i ime i prezime “jugoslovenski“, po mojoj procjeni on mora biti treća generacija u Americi ili izuzetno dobar glumac (malo vjerovatno). Nakon što se nije pojavio na intervju, komunicirali smo telefonom i morala sam doći idući dan na intervju. Njegov izgovor—kaže da je mislio da je sastanak u njegovoj kancelariji koja se nalazi na potpuno drugom dijelu kompleksa. Jako malo vjerovatno, pošto da bih imala pristup tom dijelu moram imati propusnicu.
On je manager za kritične sisteme. Prvo što mi je upalo u oči je da je tom čovjeku kronično dosadno. Bio je strašno zbunjen, izbjegavao očni kontakt, nije znao kud s rukama. Intervju je završio dosta prije vremena, brzo smo protutnjali kroz pitanja. Jedno me je ostavilo bez teksta—osoba kojoj se divim i zašto. Vjerovali ili ne kroz glavu su mi u sekundi prošla dva imena, ali oba koja ni u kom slučaju nisam mogla spomenuti. Prvo ime je Richard Stallman, drugo Josip Broz Tito. Prvo nisam smjela reći jer nije prikladno za vrstu posla koji bih obavljala, drugo još gore. Ali uzela sam prvu osobu iz stvarnog života koja ima par osobina koje cijenim.
Odahnula sam kad smo završili i brzo promrljala kako moram ići kad me je pozvao u kafeteriju na kafu.

Sve u svemu, osjećala sam prilično samouvjereno. Ali trebalo je čekati još tjedan dana kako bih saznala da li sam dobila posao ili ne...

P.S. Ovom prilikom bih se htjela zahvaliti Anarhiji Weekly na lijepim riječima i podršci na prvom U Liftu postu. Ponovo napominjem da sam malo nespretna kad se radi o komentarima ali se nadam da ne zamjeriš.

Čekanje, nakon što predaš svoj famozni rezume, je mukotrpan proces. Pogotovo ako je prva firma kojoj si prišla upravo i ona za koju stvarno želiš raditi. Sticajem okolnosti, takva jedna firma je bila i ona kojoj sam ja prva prišla. Iako je 60 sekundi razgovora U LIFTU (direktan prijevod s engleskog ELEVATOR TALK, što je 60 sekundi kad pričaš o sebi) proteklo super, tako je ispalo da baš ta firma ne gleda na tih 60 sekundi uopće. Ne, njihov proces je da pokupe dovoljno resumea i onda biraju kandidate iz te hrpe papira. Otišla sam kao pokunjeno kuče, skoro pa i cvileći.

Međutim, ispostavilo se da su nekako izvukli baš moj rezume iz te hrpe papira, i mene pozvali na intervju. To je bilo dva tjedna poslije, nakon što sam već izgubila svaku nadu da će me zvati i kad sam već počela razmišljati o tome kako trebam aktivno početi tražiti posao.

Nakon što su mi poslali hrpu aplikacija koje sam morala ispuniti, primila sam e-mail o mjestu, vremenu i ljudima koji će me intervjuisati. Moram priznati da sam bila jako iznenađena kad sam vidjela da su zakazali 4 intervjua u jednom danu, 4 različite osobe, po sat vremena. Onako kontam u sebi, wow, pa zašto četvoro ljudi? Zar ne bi jedna osoba trebala biti dovoljna? Normalno, trema i nervoza su već počeli činiti svoje, pa sam odmah krenula raditi ono što me uvijek oslobodi negativnih osjećaja—research.

Step 1: Saznaj sve što možeš o firmi

Ovo nije bilo teško. Ta firma postoji od 1888, 60000 zaposlenih, podružnice po čitavom svijetu, čak jedna u Hrvatskoj.
Njihov web site ima sve potrebne informacije o idealnom kandidatu za posao. Sad, to je jako važno, pošto je definitivno najbolji način da dobiješ posao da prikažeš sebe kao idealnog kandidata. Pošto ionako posjedujem potrebne osobine, znala sam da mi neće biti teško uvjeriti ih u to.

Step 2: Saznaj sve što možeš o vrsti intervjua

Ovo je ispalo prilično jednostavno. Ta firma prakticira vrlo popularnu metodu intervjua: situacija, akcija, rezultat. Što znači da za svako pitanje koje ti postave moraš ispričati stvarnu situaciju u kojoj si bila, šta si napravila (detaljan opis načina razmišljanja, zaključaka, akcije), i koji je krajnji rezultat bio.

Nakon toga sam napravila listu potencijalnih pitanja, sjela i razmišljala o različitim situacijama u kojima sam bila. Normalno da sam najviše razmišljala o situacijama kroz koje bi se mogle vidjeti moje osobine koje su upravo one koje firma traži u potencijalnom kandidatu.

Step 3: Pronađi i kupi savršeno odijelo i cipele za intervju

Odjelo čini čovjeka. Američki način života upravo diktira da moraš biti perfektno odjeven za intervju. Iako će neki reći kako to nije tako, hlače se smatraju neprikladne za intervju. Žena u suknji nosi poruku kako je in touch sa svojom ženstvenošću. Moja tačka gledišta je: WHATEVER. Ali nije mi ni na kraj pameti da potencijalno dobijem negativan poen samo zato što sam se pojavila u hlačama.

E sad, iako smo mi žene poznate po tome kako volimo ići u kupovinu, stvarno nisam jedna od takvih. Posebno jer moj ukus se razilazi s ukusom većine, te mi je uvijek jako teško naći ono što želim.

Ali bila sam prilično lucky, cipele sam pronašla bez problema, iako je to nešto što me inače baca u očaj. Za odijelo je bila druga priča, i nakon mukotrpne potrage, moje nedaće je riješio Benetton.


I tako, bila sam spremna. Šta se desilo za vrijeme intervjua? To u idućem postu...

6.MAJ.2005

Dan je počeo kao i mnogi prije – s velikom šalicom kafe i mojim neuspjelim pokušajem da sakrijem podočnjake. Po običaju sam kasnila i nešto sam zaboravila, kao i uvijek, samo nisam znala šta. Par puta sam bacila pogled na glupu knjigu i činilo mi se kao da ništa ne znam.

Klupe su bile kao one što sam imala u srednjoj školi. Olovka mi je bila tupa, te sam je čula dok sam pisala debelim, kitnjastim, totalno nerazumljivim, slovima. Nisam obraćala pažnju na to, dok traje inspiracija samo pišem, a onda poslije, ako imam vremena, ispravljam pravopisne greške. U gornjem, desnom kutu, zapisala sam svoje ime i žurnim korakom otkaskala do profesora. Poželjeh mu reći kako je bio super profesor, ali pogled na njegovu prisilno pristojnu britansku njušku me odvratio od tog nauma. Ipak sam se nasmiješila, i to pokazujući zube, baš me briga za njegov britanski odgoj—ne pokazuj zube—ipak smo u Americi. Učinilo mi se da su mu oči nasmijane, ili je to samo privid? Ma, nema veze.

Preskakujući po dvije stepenice, brzo sam se našla vani. Sunce je sjalo svom snagom, bilo mi je vruće. I baš u tom trenutku sam osjetila lagani povjetarac na svom licu. Kosa mi je počela da leluja i krenula sam korakom vojskovođe, generala, ma kako god, marširala sam kampusom. Nisam gledala ni lijevo ni desno, čak sam i ljude koji su viši od mene gledala s visine. U mojim ušima je pobjedonosno svirala Beethovenova Eroica, i baš u tom trenutku sam znala da se nikad više neću tako osjećati. Da je netko tad posudio moju košulju, dobio bi košulju sretnog čovjeka…

Nakon teških ispita, mukotrpnih projekata, seminara, i sveg onog što fakultet nosi sa sobom, nekako se čini da je kraj školovanja najteži period.

U maju će završiti i taj dio mog života, i nemam pojma šta me čeka. S jedne strane sam sretna jer ću napokon moći spavati kao normalni ljudi, s druge strane mi je nepojmljivo da više neću biti student. Posebno jer mi je zadnja godina na fakultetu bila ujedno i najdraža. Nakon što sam pregazila sve predmete koji su bili obavezni, velika većina kojih je bila dosadna i nepotrebna, zadnja godina je za izborne predmete koji, iako dosta teži i zahtijevniji, su moj osobni izbor. Da nisam u žurbi da što prije završim fax vjerovatno bih produžila školovanje na još jedan semestar.

Ali kraj faxa je samo novi početak. Malo me hvata trema kad pomislim da me čekaju mukotrpni intervjui, neizbježan dio traženja posla.

Iako znam šta želim biti kad odrastem (he, he), to nimalo ne olakšava sam proces traženja idealne firme. Sve to dodatno komplicira činjenica da živim u Americi, pa moram razmišljati ne samo o vrsti posla i plaći, nego i o tome kakvu vrstu osiguranja i koliko godišnjeg odmora firma nudi. Sad, dodajte na to činjenicu da sam tek na početku karijere, te da nemam relevantnog iskustva u struci, i eto, stvari ne mogu biti više komplicirane.

Većina firmi ima poseban odjel koji je zadužen za pronalazak idealnog kandidata za posao. To su vam iskusni ljudi čiji je cilj dobiti najboljeg od svih kandidata koji se prijave za posao. Zadatak osobe koja traži posao je maximalno impresionirati osobu koja vodi intervju. Hladni fakti, kao što su da li ti znaš raditi taj posao i jesi li dovoljno kvalificiran, tu ne igraju nikakvu ulogu. Američki sistem zahtijeva od tebe da se što bolje prodaš.

U većini slučajeva prvi intervju je samo informativan. Predaš svoj resume, cover letter, i izbiflaš svoj 60 sekundi dug govor osobi koja sjedi udobno zavaljena u stolici, s neprijateljskim izrazom na licu. Od tebe se očekuje da pokažeš inicijativu – od pozdrava, pružene ruke, pa sve do eventualno par pitanja koje možda želiš pitati.
Tvoj cilj u toj krajnje neugodnoj situaciji je da ostaviš trajan dojam na tu osobu. Činjenica je da će se poslije/prije tebe pojaviti vjerovatno 50-tak osoba koje imaju potpuno iste kvalifikacije kao i ti, jedina šansa koju imaš za drugi intervju je da se na neki način razlikuješ (u pozitivnom smislu) od ostalih kandidata. Idalna pozicija bi bila kad bi nekako uspjela u tom kratkom vremenu uspostaviti personalan kontakt – nekako napipati temu koja vam je zajednička. Good luck, jer u tih par minuta to je gotovo pa nemoguće.

Drugi intervju, za one sretnike koji se probiju do ovog kruga, je više orijentiran na vrstu posla koju firma nudi. Tu žele čuti od tebe da im kažeš kako si idealan kandidat za taj posao i, normalno, zašto. Ukratko, od tebe se očekuje da se što više hvališ, a poželjno je da tvoj hvalospjev ima neke veze s stvarnošću. Neizbježan dio hvalospjeva mora biti diskusija o tome kao obožavaš timski rad i kako voliš raditi s ljudima.
Također, postoje velike šanse da će te osoba pokušati dovesti u neugodnu situaciju, tek toliko da vide koliko si snalažljiva.
Isto, pitanja tipa koje su tvoje negativne osobine su neizbježna. Sad, tu se ne očekuje da počneš nabrajati svoje stvarne negativne osobine, već negativne u smislu- ponekad previše radiš (znam, patetično je), ili kako kad se suočiš s problemom jednostavno ne možeš ga pustiti dok ne nađeš rješenje.

Treći intervju bi trebao biti pregovor o tome koliko ćeš biti plaćena, priča o firmi za koju ćeš raditi, o vrsti posla, šta se očekuje od tebe i slično. Amerikancima je sasvim normalno da kažeš kako očekuješ da budeš plaćena više, te da se cjenkate oko godišnje plate.

Iako sam teoretski dobro potkovana glede čitavog procesa, osjećam se neugodno pri pomisli na mnoge aspekte intervjua. U prvom planu- hvalospjev. Iako nisam stidljiva niti pretjerano skromna, ne volim se hvaliti, više se oslanjam na onu: djela govore više od riječi. Najviše bih voljela kad bih mogla biti iskrena, i činjenica da očekuju od tebe da lažeš ne čini to nimalo lakšim dijelom.

Uglavnom, wish me luck...

Zar godišnji odmor ne bi trebao biti odmor? Ja sam se stvarno umorila, i trebalo mi je par dana da nadoknadim izgubljeni san.
Da, kišilo je kad sam sletila u Zagreb. I da morala sam voziti po kiši, što mrzim, posebno u autu koje nije moje. Ali ovaj put sam prvo sjedila u autu par minuta dok se nisam upoznala s lokacijom brisača, svjetala, i svih ostalih điđi-miđija, što je još jedna od lekcija izvučenih iz iskustva. Od trinaest CD-a koje sam pripremila za put, slušala sam samo jedan- Bowie. Šta mogu, on mi je "sjedao" ko budali pleska.
I vozim se tako ja, kontam kako Opel Astra i nije loša, kad primjetih da mi auto iz susjednog pravca blica . Brzo po kočnici, i baš mi super pošto toga nema u Americi, i odmah nakon krivine policija. Ja onako s mangupskim smiješkom, pošto sam uspjela smanjiti brzinu na vrijeme, ali opet me stopiraju. I, ok, stanem.
"Dobar dan, vozačku i saobraćajnu molim!"
"Dobar dan, izvolite."
"Znate li zašto smo vas zaustavili?"
"Ne znam." (stvarno nisam imala pojma)
"Pa Vi vozite s parkirnim svjetlima!"
"Parkirnim svjetlima???" turbo-zbunjen pogled (WTF, nemam pojma šta su uopće parkirna svjetla)
"Znate li Vi da je kazna 300 kuna?"
"Ne znam, ali ja sam imala namjeru upaliti PRAVA svijetla. Znate, GOSPODINE, ovo nije moj auto, i putujem iz Zagreba, te sam imala dobru volju i želju da ne kršim pravila. Oprostite ali...bla,bla"
"Dobro, dobro... Hm, eto ovaj put ću vam to oprostiti, ali budite pažljivi ubuduće."
"Hvala, hvala." Palim SVJETLA i šibam dalje.
I sad se vjerovatno pitate zašto nisam platila 300 kuna. Jednostavno, hrvatska policija ne zna šta da radi s američkom vozačkom dozvolom. Čak su me zvali imenom, umjesto prezimenom, jer vjerovatno nisu znali koje kvačice da stave gdje u moje prezime.
I nekako sam stigla do Bosne. Na bosanskoj granici me zaustave i žena mi kaže da otvorim gepek. Ok, iziđem ja iz auta, i neko vrijeme pokušavam otvoriti gepek, ali ne ide, pa ne ide. I ženi dosadilo čekati, pa je nakon par minuta rekla da je sve u redu i da idem. Kad sam sjela u auto pogledala sam na retrovizor i ugledala sam dugu kolonu iza sebe i izbezumljena lica u autima, svi s istim izrazima na licu: "Ko tebi da ključeve od auta u ruke?"
Kao što se da primjetiti, na samom početku sam dobila dosta materijala da se mogu smijati barem narednih tjedan dana.
Još jednom me je zaustavila hrvatska policija, i ovaj put zbog svjetala, ali dajte, tko da se sjeti upaliti svjetla kad vani sunce sija. Ovaj put su to bili policajci blizu bosanske granice, te se na kraju ispostavilo da znaju mog starog i da često odu kod njega na cugu. Ovaj put sam, dosljedna načinu na koji bosanci komuniciraju s policijom (hm, muški rod, ne ženski, kako sam kasnije saznala), nakon što mi je priopćeno da moram platiti 300 kuna rekla: "Pa možemo li se dogovoriti?" Malo me je šokirao gromoglasni smijeh prvo moje suvozačice, a onda i dvojice policajaca. Ništa mi nije bilo jasno. Toliko puta sam čula riječi:"Ajmo se dogovoriti", i vidjela $20 ispruženih kroz prozor i ruku policajca koji ih je ležerno uzeo i poželio nam sretan put. Nije mi bilo jasno zašto ne bih i sama mogla na tako lijep način uljepšati dan i sebi i njima. Ali izgleda da čak ni u korupciji nema jednakosti između žena i muškaraca. Poslije sam morala od starog slušati lekciju o vožnji bez svjetala, i kako je nuđenje mita ilegalno. Sve što sam mogla reći je: "JOJ TATA, daj već jednom zaboravi..."
S druge strane obradovalo me je što su NAPOKON završili auto cestu Karlovac- Rijeka, te što nije bilo bure, pa nije bila zatvorena.
Svi u Hrvatskoj (a i u Bosni) pričaju o Big Brotheru. Malo sam se osjećala "out", jer to je glavna tema. Išla sam kupiti novine i tako saznala tko je Saša. Isto tako su me ljudi malo čudno gledali kad sam rekla da ne gledam Reality TV u USA, jer mi je bezveze. Broj dva u Hrvatskoj na top listi su izbori, a "nema para i posla" je palo na treće mjesto. U Bosni je "nema se para" na drugom mjestu, tik iza Big Brothera. Villa Maria je popularna te će odmah nakon izbora sjesti na treće mjesto u HR, dok je u Bosni na solidnom četvrtom mjestu.
Susret mene i moje frendice je bio plačljiv, ali odmah nakon toga ga je zamijenilo kokodakanje. Dok smo hodale po zagrebačkom aerodromu ona reče: "Joj kako si cool, svi gledaju u tebe", a ja sam joj odgovorila:" Ma, ne gledaju oni u mene, nego u Made in Bosnia blato koje se malo sasušilo pa mi spada s cipela".
Eto toliko...

Ok, napokon sam uspjela zatvoriti torbu. Da, morala sam sjesti na nju dok sam je zatvarala, ali prilično sam sigurna da će uspjeti ostati zatvorena do Frankfurta. I da, jesam, tipično sam žensko i pakiram sve i svašta. Nekad davno sam bila razumna i pakirala sam samo ono neophodno, ali uvijek bi mi nešto falilo i stalno sam žalila što nisam ponijela ovo ili ono, no more.
Zadnjih par dana sam bila nervozna ko pas. Čak sam i režala na ljude kad mi se približe previše blizu. Ali ako uzmemo u obzir da sam u tjedan dana odradila 80 sati, nije ni čudno. Ali sad mi je drago, jer barem će mi pri povratku čekati prilično lijepa svotica. Ali kad malo bolje razmislim, ta će svotica da ode na račun za kreditnu karticu. Meni ne treba dati karticu u ruke, jer tad postajem opasna kao ninja sa svojim omiljenim oružjem. Srećom, znam za taj porok, te sam razradila uspješnu taktiku. Jedna kreditna kartica je samo za rent-a-car, i tu uvijek otplatim čitavu nakon povratka s putovanja. Druga je rezervirana samo za kupovinu poklona kad idem kući, i tad mi je dopušteno korištenje dotične.
Napravila sam grešku ove godine, kao i svake u ovo vrijeme, te sam išla u šoping par dana pred Božić. Jao, koja greška. Svugdje oko mene ljudi izbezumljeni, razdraženi, nervozni, i totalno ludi. Žene su najgore, s kolicima nakrcanim svime i svačim, bez ikakvog obzira prema drugim ljudima, guraju se, trče, ma upravo kao obrana u američkom fudbalu -stay out of their way. Najgore su one što ti dođu i pitaju te kako ti se sviđa ono ili ovo, gdje sam ja u početku mislila da one misle da ja tu radim, pa sam bila počela objašnjavati kako ja tu ne radim, kad na kraju skužim da one žele čuti moje mišljenje. Hello! Baš me boli briga koju boju rumenila koriste, ili koja je lampa cool, što je moj "HELLO!" pogled sigurno rekao, ali uzalud. Na kraju moraš biti i verbalno bezobrazan kako bi te ostavili na miru.
Muškarci su, s druge strane, doista smiješni kad idu u šoping. Ima par različitih vrsta, ali svi dijele izbezumljen pogled i kroničnu zbunjenost. Ima ih takvih koji idu uokolo bez ikakvog cilja, kao da su im svi brodovi potonuli. Drugi su razradili posebnu taktiku, gdje, ovisno o dobi vlastitog djeteta, prate osobe istog spola i godina i onda kupuju sve što oni kupuju. Vidjela sam tipa koji je pratio djevojku od nekih 13-14 godina i onda kupio sve ono što je ona kupila sebi. He, he, nadajmo se da mu kćerka ima isti ukus u odjeći.

Sutra ću, negdje u ovo vrijeme, biti u Zagrebu. Padat će kiša, znam, ne trebam ni pogledati prognozu vremena. Uvijek kiši kad sam u Zagrebu. Tako ako vidite osobu koja krši prometna pravila to ću biti ja, a pravila koja kršim su ona koja su legalna u ovoj čudnoj zemlji. Npr. ako vidite osobu koja ne stoji direktno ispred semafora, već deset metara ispred, to sam ja. Ili, ako vidite osobu koja skreće desno dok je na semaforu crveno, opet ja. Ili, ako netko, nakon punog stopa na stop znaku odmah nakon toga krene, opet ja. Ili, ako ćujete škripanje guma pri kretanju, da to sam opet ja, jer moj auto ima jako tvrdo kvačilo, a svaki auto koji sam iznajmila do sad je imalo mekano kvačilo, i uvijek se bojim da će mi se auto ugasiti. I, ako vidite nekog tko pokušava na prilično velikoj uzbrdici krenuti bez ručne, to sam opet ja jer u Chicagu nema uzbrdica. Ako me pak vidite kako kršim neko drugo pravilo, javite pa da dodam na listu (prekoračenje brzine se ne računa).

Blogerska zajednica se podijelila oko najnovijeg kontroverznog bloga, bloga Ane Junk . Bez obzira da li ste jedni od onih koji se zgražaju nad njezinim ispovijedima i (po vašem poimanju) nemoralnim životom, ili ste oni koji ju žale i pitaju se šta ju je odvelo u te vode, ili pak jedni od onih koji na njezin dnevnik gledaju kao na najnoviju tkz. "internet prevaru", činjenica je da ju svi čitaju.
Žašto ljudi tako strastveno komentiraju? Dosta ljudi je otvorilo blog (koji ne namjeravaju pisati) samo da bi mogli ostaviti komentare na njezine postove.
Šta vama govori blog Ane Junk? Jeste li ustali da branite svoj način života, osjećate li da su osobe poput nje krive što prostitucija postoji, što ima ovisnika o drogi? Da li se bojite da će činjenica što Ana postoji, i milijun njih kao što je ona, ugroziti vaš život? Da li vas je strah svijeta koji ona opisuje?

Ja na Anin blog gledam kao dio njezine terapije da pronađe novi smisao u svom životu. Njezini opisi su slikoviti i stvarni, a stil pisanja je odličan. Ona stavlja čitaoca u ulogu glavnog junaka, i kroz svaku njezinu riječ, vidim sliku. Njezin blog bi sigurno bio koristan ljudima koji su na putu da se odaju takvom načinu života, i kao takav je sigurno vrijedna pouka.
Ne osuđujem Anu, ustvari, nikad ne osuđujem. Svi imamo pravo birati kakav ćemo život voditi. Nitko, osim nas samih, ne zna kako smo završili na tom putu. Svi mi imamo svoj mali privatni etički vodič, i u svakom se nalazi par stranica gdje se na prvi pogled ne nazire ona naša linija. Kad dođeš u situaciju gdje ti vodič nije pri ruci, tko zna gdje ćeš je povući.

Ana kaže da se izvukla iz takvog načina života. Drago mi je. Možda je blog način da se suoči s problemima iz svoje prošlosti, da vidi bijelo na ružičastom (hm, crno na bijelom) šta se sve dešavalo u njezinom životu. U svakom slučaju, korisno je. Pisanje je izvrsna terapija i nekad, zajedno s riječima, iziđu i naše frustracije.

Ovim putem bih se htjela zahvaliti svojoj funkciji sekretarici,
što se je tako pristojno ponašala i obavljala svoj posao tiho, nenametljivo i kvalitetno.
Što je prikupljala statistike nimalo se ne žaleći na taj dosadan
posao. Puno ti hvala, ne samo što si tako poslušna, već što si
me i nasmijala kad sam se odlučila dati ti tako dobro ime.

P i PG klase također zaslužuju hvala, jer su me od samog
početka slušale i davale dobre rezultate. BTW, oprostila sam vam onaj mali problemčić na
početku, te se ovim putem ispričavam što sam galamila na vas, misleći kako ste krivi za
one greške na početku, a u stvari je to bila moja krivica (i Javina).

T klaso, stvarno mi je žao što te nisam uspjela integrirati u program. Znaš i sama da smo puno vremena proveli zajedno, čak sam te i testirala maksimalno, i nisi me iznevjerila. Ja pamtim
tvoje ponašanje, i ovim putem obećajem da ću ti naći dom u nekoj drugoj aplikaciji. I nemoj
misliti da si kriva što nisi dio ove, ne, ali okolnosti su bile takve da jednostavno nisi mogla
postati dio nje- zamjenio te je slabiji code, i samo da znaš, nije te vrijedan. Ali vrijeme je
bilo veliki faktor, morala sam požuriti, znaš i sama zašto, objasnila sam ti, i nemoj se osjećati
manje vrijedna. A možda je i bolje ovako, jer sigurno bi te drugi modificirali, a znam da to
nisi htjela... I neka ti utjeha bude to što sam te barem čitavu napisala, pogledaj šta se desilo
s B klasom, nije nikad vidjela svjetlo dana.

MI klaso, iako sad radiš ono što hoću, moram priznati da si mi zadavala previše glavobolja.
Znam, reći ćeš da sam sama kriva jer sam napravila diva od tebe. Svakim danom si sve više
i više rasla, pretvarajući se u čudovište, u kojem sam samo uz pomoć "find" i "F3" uspjela
pronalaziti dijelove coda koji su mi trebali. I znam da sam ti dala previše obaveza, te se
brineš skoro o svemu. Oprosti zbog toga. Ali to nije razlog da se onako ponašaš, to nije razlog
da mi uskraćuješ dragocjene sate sna zbog onakvih sitnica. Pa nisi malo dijete da se onako
ponašaš, i znaš , mi ljudi trebamo san, i hranu, i malo odmora, a nemoj zaboraviti da sam
morala i raditi, i ići na predavanje. Ali ne, ti si zahtijevala da stalno radim na tebi. Pa zbog tebe
sam zvala sick! I sjeti se samo koliko sam puta promašila predavanja. Trebala si to uzeti u
obzir. I znam da nisi zadovoljna svojim izgledom i načinom na koji sam te razvila. Ali barem
nisi sama. Imaš čitave dvije podklase što ti pomažu. I nisu male. I što je najvažnije, zbog njih
nisi usamljena. Tako, nemoj se više ljutiti, a znaš i sama da planiram novi imidž za tebe čim
budem imala slobodnog vremena. Obećavam da nećeš više biti toliko velika, podijelit ću te u
manje dijelove. Samo se strpi...

LS klaso, ti si se pokazala kao dobar izbor. Budi ponosna na svoju sekretaricu, a i nisi mi davala nikakve exceptions kad sam zvala da printaš u file. Cijenim to, i zahvaljujem ti se.

Java, šta reći o tebi? Iako sam te prije potajno mrzila, te sam bila prilično razočarana što
nisam mogla pisati na svom maternjem jeziku, moram priznati da si mu puno sličnija
nego što sam mislila. Nisi me previše gnjavila tjekom kompajliranja, i većinom ti je
kompajler izbacivao smislene poruke. Izvini za onaj incident s instancom Random, bila
sam malo pretjerala okrivljujući te za sve. Ali moraš priznati da si i sama imala udjela u
tome. Srećom, keyword static je riješio problem, a čujem da nova verzija čak ni to više
ne zahtijeva, pa eto obje smo pomalo krive. Ali nemoj misliti da sam postala otvorena
prema tebi. Još uvijek sam sumnjičava.
I dalje mrzim tvoje layout managers, totalno su bezveze. Mogla si mi izići u susret, a ne onako
me tjerati da se satima gnjavim da bih napravila UserInterface onako kako to želim. Previše si svojeglava, te uvijek hoćeš da sve bude po tvome. Tvoja kolekcija klasa je impresivna, ali
nekad previše gnjaviš s njima. I za neke imaš previše funkcija koje nekad ne rade ono što bi
trebale. Znam da ćeš sad reći da ih nisam upotrebljavala u pravilnom kontekstu, ali kako
pogoditi koja je ona što ti treba kad sve rade nešto slično. What's up with that? I zašto još
uvijek držiš listu funkcija koje se više ne koriste? Svaki put mi srce zaigra od sreće i onda
saznam da je to skroz promijenjeno. Znaš li koliko me je puta to razočaralo?
Ali ipak, hvala ti što si mi dala te koristim iako nisam imala iskustva s tobom. Ipak, biće dosta
korisno staviti te na rezime. I ako se desi da mi posao bude da te stalno koristim, neću se
previše žaliti.

PROFESOR:
Ne znam šta ti bude da si stavio četiri cure u jednu grupu. Kao prvo, žena je puno manje, i
mogao si imati sve grupe s jednom curom i tri dečka, te bi to bilo puno raznovrsnije.
Vjerovatno smo nas četiri bile dio nekog tvog eksperimenta da vidiš kako to "females" rade,
pošto znam da to nikad prije nisi napravio. I hajde, ne bih se toliko ljutila da si malo pažljivije
birao koga stavljaš zajedno, ali ovako, moram priznati da je bilo katastrofalno. Kao prvo,
mogao si barem staviti da sve četiri budemo undergrads, i to samo one koje su s tobom
uzimale SW development predmet. Zašto mi nisi tako olakšao život? Nego daš mi da radim s
dvije tkz. masters studentice, koje su završile undergrad u Indiji, te nemaju pojma od
programiranja. I jesi li svjestan da jedna od njih nije Computer Science, već elektrotehnika?
Pa stvarno, nije ti to bilo fer. Iako neću ići kod tebe u kancelariju da se žalim i gnjavim te,
napisat ću u Course Evaluation Form sve što se dešavalo ovog semestra. A ti se onda misli,
o kome se radi. I vidjela sam ti u očima tijekom danjašnje prezentacije i demo-a, da kužiš tko
je radio najviše, ali ipak nemaš pojma do koje granice je bezobrazluk ostalih dosegao. Ali neću
se previše žaliti na tebe, jer uvijek si bio dobar profesor.
I samo da znaš, uvijek biram one predmete za koje znam da ćeš predavati, iako su tvoja
predavanja "zjev, zjev". Tvoji su projekti zato uvijek super zanimljivi, i kroz njih sam naučila
najviše. Hvala ti za to. I nemoj napraviti istu grešku idućeg semestra i nekoj drugoj jadnici
zagorčati život kao meni.

GRUPA:
I napokon, tuke, stižem do vas. Od samog početka je bilo očito da uzimate ovaj kurs samo da
bi ga stavile na svoj rezime. Ok, baš me briga za to, moji razlozi su bili drugačiji, ali jeste li
morale biti toliko bezobrazne?

S. -od samog početka si zauzela stav šefice, a za tim me baš svrbe jaja, ali tuko jedna, malo
si to shvatila previše doslovce. Znaš, ovaj projekt je školski projekt, i mi nismo u nekoj od
glupih korporacija, gdje bi se tvoj posao sveo samo na zakazivanje glupih sastanaka i na "hej,
daj promijeni to i to jer mi se ne sviđa kako to izgleda", što si normalno skužila jer sam ti
milijun puta odvratila "ako ti se ne sviđa, feel free to change it". I znam da si mi milijun puta
htjela reći nešto nasty, ali si se umjesto toga samo zjapurila u faci. I znaš mogla si biti ok
cura, da si samo pokazala malo dobre volje. To je sve što sam tražila. I nisi se trebala brinuti
za mene, ja sam ionako samo htjela da budem programer in charge, vjeruj mi, nimalo me nije
zanimala pozicija šefice. Sama si kriva što si je izgubila. I znam da si likovala na samom
početku, kad su one dvije odabrale tvoj prijedlog za naš projekt, umjesto moga. Ali, guess
what, jedini razlog što su to učinile je to (a i same su to rekle) što je tvoj projekt bio lakši
za napraviti. I imala si još jednu priliku da se pokažeš nakon što je profesor odbio tvoj
prijedlog kao previše jednostavan (što sam znala unaprijed), te nam rekao da moramo smisliti
nešto novo. Međutim, ni ti, a ni one, niste smislile ništa novo. Ja sam došla s potpuno novim prijedlogom (znala sam koliko ste se grozile mog prvog prijedloga) i spasila dan. I odmah si
mu promijenila ime, a nisi me ni konsultirala. Moje ime je bilo orginalnije, tvoje je samo
kopija nečeg što već postoji. Ali nije mi bilo važno. Odmah sam počela raditi na dizajniranju
klasa, iako bi po pravilu to trebao biti tvoj posao (pošto si se već izjasnila kao project leader),
a i sama si rekla da to želiš raditi u stvarnom životu (iako je to skroz glupo, pošto mrziš
programirati).
So, S., sama si izabrala svoj dio posla. Rekla si da ćeš raditi animaciju, skupa s N., a i UI. Tvoj
stav od samog početka je bio da ćeš pronaći neki code na internetu, modificirati ga da radi u
sklopu našeg projekta. Od samog početka sam bila skeptična, jer to tvoje traženje coda je
trajalo i trajalo. Uvijek si dolazila na sastanke s pričom kako stalno tražiš taj code, ali nikako
da ga nađeš. Dosta puta sam napomenula da bi bilo dobro da više počnete s pisanjem UI-a,
jer sam na samom početku napravila diagrame i pokazala ti kako će da izgleda. I napravila
sam ga jako jednostavnim, tako da ne bi trebalo puno pisati, ali uvijek si govorila kako
nam je to najmanji problem. Pošto sam već uveliko programirala ostale, funkcionalne
dijelove projekta, ljutilo me je to, jer sam znala da postoji mogućnost da se nešto
promijeni, pa će moj trud biti uzaludan (tako je i ispalo na kraju, napisala sam dosta coda
koji na kraju nismo ni uključili u projekt). Kad si na kraju (samo 3 tjedna prije nego što
je naš projekt morao biti gotov) pronašla taj code na internetu, šokirala si me svojom
izjavom da će animacija raditi sama za sebe, da neće prikazivati unutar sebe informacije
koje trebaju biti tamo. Htjela si napraviti ruglo od nas, da nam se svi smiju, da budemo
predmet priče na čitavom faksu. Htjela si u stvari da ne moraš ništa raditi, taj code koji si
našla nisi htjela modificirati i prilagoditi ga našem projektu.
Nevjerovatno! Htjela si da ta animacija samo radi, vrti se, a ispod animacije si htjela imati dio
gdje bi se pokazivalo ono što bi trebalo biti sastavni dio animacije. No fucking way! Ali tad is
otišla u Seattle na interview s Microsoftom, za poziciju Project Manager. Poželjela sam ti sreću, sigurno bi im dobro došla u dizajniranju nekvalitetnog softwarea. Sa samo dva tjedna prije
nego što je projekt trebao biti završen, bila sam svjesna da moram nešto poduzeti.
I tako sam se bacila (umjesto da sam radila na drugoj iteraciji spiral dizajna da dodam još funkcionalnosti svojim klasama) na UI design i na animaciju. Oh, my god! Kao prvo, nemam
pojma o animaciji.
Kao drugo, nemam nikakvog interesa za UI design i animaciju. Moje besane noći su posale
sve duže, moja kilaža (iako sam već bila mršava) je postajala sve manja i manja. Bacila
sam čitav code koji sam napisala, ništa nije radilo. Plakalo mi se, i plakala sam. Ovaj
projekt mi je bio jako važan. Bio mi je kao dijete. I nisam mogla dopustiti da moje dijete
nikad ne odraste samo zato što ne znam animaciju i što nemam dovoljno vremena, ni
knjiga, ni nikog da mi odgovori na moja bezbrojna pitanja, da bih je svladala. I, ovom
prilikom se moram zahvaliti SM. što mi je pri pogledu na neki code na iternetu koji nisam
razumila, objasnio šta radi. I tad mi je kliknulo - ja mogu reći animaciji bye bye i koristeći
event-driven programming i system time brojati 10 sekundi (ili koliko je već potrebno) i
onda napraviti simulaciju kretanja. Genijalno! I onda sam se zatvorila u svoj stan,
programirala svaki slobodan trenutak, prestala ići na predavanja, zvala sick na posao. U
stvari, S., tuko jedna, znaš li da su moji dani bili ovakvi:
ustanem, popijem kafu, prošvrljam po internetu, programiram, ponovo napravim kafu,
programiram, počenem se osjećati slabo i tad nešto pojedem (pizza ili sendvič), programiram, odjednom osjetim da više ne znam šta radim i tad pogledam na sat- 6 ujutru je i tad se
natjeram na spavanje. Ležim u krevetu, nafiksana kafom, ne mogu zaspati odmah i samo
razmišljam o projektu. Nekako zaspem, spavam nekih 6 sati i probudim se s novim idejama.
I tako punih četiri dana. Usput sam izgubila pet kg, i tad ste sve primjetile kako sam smršala,
onako zavidno, a ja sam vam odbrusila da ću vam dati recept.
Programiranje je dugo trajalo, nažalost, jer sam se toliko mučila s UI, s glupim layouts s kojim
nisam imala nikakvog iskustva. I tako je MI clasa postala toliko velika, ali samo sam htjela da
radi. Pisala sam je dvaput. Kad je postala toliko velika, morala sam početi ispočetka, i sad puno
bolje izgleda, ali opet nisam postigla ono što sam htjela - da bude napravljena u pravom OO
smislu. Ali znam gdje sam pogriješila, da krenem ispočetka sve bi bilo drugačije. Tad si se, S.,
vratila iz Seattlea, nezadovoljna jer su te izdriblali i što dio s dizajniranjem nije prošao dobro,
mada sam od početka znala da nećeš dobiti taj posao, pošto da bi bila dobar dizajner, moraš
prvo biti dobar programer. Pucaš previše visoko, ambicije su dobre, ali moraš znati svoje i koliko vrijediš. Ja sam milijun puta bolji dizajner od tebe, ali mi ni na kraj pameti nije da tražim takvu
poziciju tek na početku svoje karijere. Ako se nekad desi i postanem dovoljno dobra, super, ali
ako ne, ja ću biti sretna gdje god da sam. S., ne možeš biti u ovom poslu radi novaca, nikad
nećeš biti sretna. Novac je sporedna stvar u životu. Moraš naučiti uživati u onom što radiš, i
moraš zavoljeti programiranje ili bolje traži neki drugi posao- trebala si studirati menedžment.
I kad sam ti poslala svoj code, objasnila kako radi i šta radi, nazvala si me sva izfrustrirana i
počela da se dereš na mene. Tad mi je puk'o film i rekla sam ti svašta. Počela si pričati o
statistikama i kako ta klasa nije napravljena, fino sam ti odbrusila da se prihvatiš posla.
Jutro nakon toga smo se našle u Javacity, i krenula sam da ti kažem još par stvari, jer mrzim
konflikte preko telefona, ali preduhitrila si me kad si se ispričala za svoje ponašanje. Nisam zlopamtilo, prihvatila sam tvoju ispriku. Rekla si da ćeš napisati LS klasu, i napomenula sam
da sam ti ostavila comments u svom codu gdje možeš dobiti informacije koje ti trebaju.
Objasnila sam ti kako LS treba da radi i šta sve treba da radi. I sad je osalo samo još tjedan
dana do kraja projekta. Dodala sam neke slike u UI, malo promijenila izgled u međuvremenu,
i čekala na tebe da mi pošalješ svoj code. U međuvremenu sam implementirala button koji će
otvarati prozor za statistike. Poslala si code u utorak, a projekt je morao biti završen u petak
(danas). Olakšala sam ti posao time što nisam htjela da ostaneš izgubljena u mom codu od MI,
pa sam ti rekla da ću ja implementirati pozive funkcija unutar game loopa. Otvorila sam tvoj
code i opet mi je došlo da plačem. S. , nisi li slušala kad sam govorila šta trebaš napraviti?
Kako ne razumiješ da se LS klasa morala prilagoditi MI informacijama, a ne obratno. Zar si
stvarno očekivala od mene da mijenjam code klase koja je pola kilometra duga kako bi
uspjela integrirati klasu koja je trebala biti tako jednostavna. SM. me je pogledao sa
sažaljenjem, i mudro predložio da jednostavno izbrišem sve što je napisala i napišem code
sama. Tako sam i uradila, i tad mi je sekretarica donijela smiješak na lice. A ti, S. , jedino
dobro što si napravila je onaj dio gdje si dodala da se statistike prinataju u file, čega se ja
nisam sjetila, a što je bila super ideja. I to ti ostade jedina stvar kojom si doprinjela
"našem" projektu. Usvari, samo ti je ideja ostala, pošto sam code u potpunosti izmijenila.
BTW, newline character je n, a ne /n, i tako sam skužila da čak nisi ni kompajlirala svoj
code. Kako te nije sram slati mi code koji nisi kompajlirala? S., tvoj bezobrazluk nema
granica. Vidjela sam onaj tvoj poznati kez na licu (onaj kad odahneš), kad sam ti rekla da
sam promijenila tvoj code. Pogledala si me pogledom koji je rekao da znaš da si to
napisala onako reda radi, znajući da ne radi ništa. Ali, bilo je još stvari koje smo morale
završiti, i morala sam se pobrinuti o tome. Kad smo na pola semestra imali prezentaciju,
ti si koristila powerpoint i napisala većinu slides, ali normalno, pošto je moj dio izlaganja
bio project design, dosta sam toga modificirala.
Izabrala si glupu tamnoplavu podlogu, nisi dodala diagrame, srećom, imala sam ih spremne na
svom kompiću. Uvijek si nešto zanovijetala, a nisi razmišljala o tome kako pravimo igru za
djecu, te bi naša prezentacija trebala da bude u tom duhu. Zato sam te ovaj put preduhitrila,
jer nisam htjela da gubimo poene zbog tvoje nemaštovitosti, i sama sam napravila slides
za nas sve.
Odabrala sam svijetlu podlogu, s nekim fora šarama, ubacila sve potrebne diagrame i
screenshots našeg UI, pripremila demo i ubacila pokoju duhovitu izjavu, kako nam izlaganje
ne bi bilo suhoparno kao prošli put. I vidiš, S., definitivno smo bile hit dana. Profesor je na
kraju i sam rekao da nema nikakvih pitanja, pošto smo na sva pitanja dali odgovor u
prezentaciji.
I sad je gotovo. Kraj je. Nema više ništa za napraviti, i budi sretna što ćeš dobiti istu ocjenu
kao i ja, iako nisi ni prstom pomakla. Vidim ti u očima da se osjećaš manje vrijedna, i ne
pada mi na pamet da ti kažem par utješnih riječi kako bi ti pomogla da se osjećaš malo bolje.
Ali ni ne likujem zbog toga, jer nisam takva osoba. Ustvari, budi sretna da sam takva. Netko
drugi bi možda otišao kod profesora i promijenio vam ocjene, ne samo tebi nego i ostalim
dvjema. Ali to nisam ja, to nije u skladu s mojom osobom. I znam da me nikad nećeš
zaboraviti, mene koja sam ti pomogla da zadržiš svoj 5.0 GPA. Ali ja ću tebi već do idućeg
semestra zaboraviti ime, srećom. Ne želim te se sjećati, i neka nam se putovi nikad više ne
ukrste. Bila si tuka na početku, i ostala si tuka na kraju, barem si bila dosljedna sama sebi.
Iako nisi dobila posao u Microsoftu (što te je bacilo u depru), sretna si jer imaš posao koji
počinješ u januaru. Sretno, i nadam se da te je ovo iskustvo nečemu naučilo. Nemoj ponoviti
istu grešku kao sa mnom, jer nisu svi kao ja.

N. - šta reći o tebi. Kao prvo, pored sve tvoje lijenosti i nerada, najviše mi je smetalo što
smrdiš. Nema opravdanja za to, kupi si dezodorans, jer "hint, hint" to je razlog što sam uvijek
sjedila daleko od tebe. Ne trpim smrdljive ljude, a posebno me to smeta kod žena. Za tebe
tuš nije dovoljan, nadam se da si to skužila.
Tvoj zadatak je bio da napraviš prvi screen za UI, i nisi ga obavila. Pa da vidimo šta je tu bilo
teško: dva JButton-a, jedana pull down lista, četiri radio button-a. Code za svu funkcionalnost
si već imala, jer sam ga ja napisala, samo si trebala nabacati ove stvari na formu. Zbog tebe
nismo imali taj dio i on je stavljen pod "Future Plans". Sramota.
Onda na kraju semestra, tebe je zapalo da pišeš (prema IEEE standardima) dokumentaciju.
Kao prvo, već si imala sve iz ostalih dokumenata koji su već bili napisani. Drugo, kad si
završila i poslala dokument za review, čak si napisala pogrešne informacije o tome šta naš
program radi. Ja sam ti poslala e-mail i rekla ti da bi bilo dobro da malo proigraš našu igru i
vidiš šta se dešava, ili barem pogledaš screenshots koje sam poslala. Hm, ali znam tvoju
tajnu, znam da nisi ni instalirala Javu na svoj kompić. Neka te bude sram. Ali opet mi više
smeta to što smrdiš.
Dalje, kad sam pregledala taj dokument, našla sam jako puno grešaka, i lijepo sam (crvenim
slovima) utipkala komentrare i rekla ti šta moraš izmjeniti. Nakon toga si ponovo poslala
dokument. Ponovo sam ga pregledala, i pronašla 90% istih grešaka. Nazvala sam te
(probudila sam te i otkud ti pravo da spavaš ako sam ja budna, pa naspavala si se tjekom
čitavog semestra) i pitala te u čemu je problem. Počela si se izvlačiti kako nisi primila moj
e-mail (kako si samo lažljiva), i rekla da ćeš odmah napraviti izmjene. Tuko jedna, to se
sve dešavalo dan prije nego je final report, project i sve ostalo moralo biti gotovo. Mrzim što
si sve ostavila za kraj. Ali eto, napravila si izmjene i pustila sam te na miru. Najstarija si od
nas, najmanje si radila, čak je i S. radila više od tebe. Nikad nisi imala nikakav prijedlog,
kasnila si 20 minuta na svaki sastanak iako živiš 2 minute od faksa. Imat ćeš Masters in
Computer Science, a nemaš pojma. Ali nema veze, uvidjela sam da će mi biti lako naći posao,
ako ima ljudi kao što si ti u mom području. Blatiš moj fakultet, znaš, jer ne znam kako su te
uopće primili.
I opet na kraju, najviše mi smeta što smrdiš.

U. - ti si mi bila simpatična od samog početka. Ti si bila naš knjižničarka, jer si pisala sve
dokumente (IEEE standard), i moram priznati da si prilično dobra u tome. Iako je sva ta
dokumentacija "bla, bla", te ponavljanje jednih te istih rečenica na drugi način kroz čitav
dokument, tebi to dobro ide. I uvijek si marljivo pisala u svoju teku dok sam pričala. Pitala
si me kad nisi bili sigurna šta da napišeš, i opet marljivo to zapisivala u svoju teku, i onda
na fin način uključivala moje riječi u svoje duge, profesionalne rečenice. Iako se ta
dokumentacija većinskim dijelom sastoji od diagrama koje sam ja radila, coda koji sam ja
pisala, test cases koje sam ja generirala... ipak sam ti zahvalna što me nisi gnjavila. Žao
mi je što nisi pisala i zadnji dokument, ali mislim da si rekla N. da ona to mora obaviti
ovaj put, pošto ionako ništa drugo nije radila, žao mi je jer ti to puno bolje radiš. Zato za
tebe ne kažem da si tuka. Mogla si puno više napraviti, jer je čitava tvoja dokumentacija
uzela ukupno 4 dana od semestra, ali sam ti duboko zahvalna jer nisam morala biti dio tog
dosadnog posla. One tuke su bile s tobom dok si to pisala, i žao mi je zbog toga, posebno
jer S. uvijek nešto zanovijeta, ali zato sam bila sretna što sam stala na tvoju stranu kad je
S. rekla kako joj se ne sviđa format dokumenta (njoj je bio previše kičast). Nadam se da
nisi obraćala previše pažnje na nju, pošto je prvi dokument koji je S. većinom pisala dobio
samo 84 od 100, a svaki koji si ti pisala je dobio 100 od 100. Iako su me one dvije tuke
pokušale uvući u ovaj dio našeg projekta, nisam se dala, a i onako sam se odmah na početku
izjasnila da mi je to strašno mrsko i da ne želim biti dio toga.
Također, ti si jedina koja je imala obraza tijekom ovog semestra i više puta si mi rekla da
sam previše toga napravila. OK, nisi se ponudila da nešto konkretno napraviš, iako je
dogovor od samog početka bio da ćeš programirati sa mnom (onaj tvoj pokušaj da napišeš
PG klasu je bio žalostan), i ni ti nisi instalirala Javu, te si poslala svoj code i rekla mi da ga kompajliram i provjerim ima li grešaka (wow). Poslije toga si izbjegavala bilo kakav razgovor
o tvom doprinosu, i znam da nikad prije nisi programirala u Javi, ali dala sam ti onu knjigu s
razlogom. BTW, još uvijek je nisi vratila. Ali hajde, nisi tuka, tvoje riječi su mi nekad bile
mala utjeha...

Indukcija: Pored dizajniranja i programiranja čitavog projekta, još dosta ostalih stvari je došlo
s tvog kompića. Pošto je projekt u sklopu predmeta SW engineering, programiranje je samo
dio projekta. Opsežna dokumentacija za svaki stupanj projekta je morala biti uključena. U
svrhu toga morala si pisati različite vrste diagrama (nažalost, i to je uzelo previše tvog
vremena). Kao prvo za design, morala si raditi Use Case diagrams i Sequence diagrams.
Use Case si sa S. prvo švrljale na komadićima papira, i to je bilo na samom početku
semestra, prije nego što si počela s programiranjem. Onda si, koristeći sofware
VisualParadigm, generirala diagrame. Za svaki Use Case, morao je postojati odgovarajući
Sequence diagram, koji pokazuje kako klase komuniciraju i izmjenjuju informacije. Uz to,
Sequence diagrams moraju imati i objašnjenje kako bi bilo jasno šta se dešava. Sequence
diagrams su ti dali puno glavobolja, ali su se na kraju pokazali kao izuzetno korisni. Kad si
počela programirati, bilo ti je kristalno jasno šta trebaš pisati, jer si prethodno već donijela
sve odluke. To bio neotkriven teritorij za tebe, pošto je sve programiranje koje si do tad
radila bilo bez ikakvog prethodnog plana. Jednostavno, sjela bi i odmah počela programirati.
Ali Sequence diagrams je odličan način da si olakšaš život, posebno ako se radi o velikom
projektu. Tu mozgaš o tome šta će se dešavati kad pokreneš svoj program, i na kraju
otkriješ sve što tvoj design treba da bi bio potpun. Tu si uvidjela da je tvoj design bio
previše jednostavan, i tad si ga dosta modificirala. Da ste radile sve prema tvojim
Sequence diagrams, projekt bi bio idealan. Ali kad ste naišle na komplikacije s animacijom,
design se skroz promijenio i ti, nažalost, nisi napravila nove diagrame, a da jesi, tvoja
klasa MI ne bi bila toliko komplicirana. Nisi imala ni vremena ni volje, ustvari većinom volje,
jer bi dosta uštedjela na vremenu.
Dalje radila si i flowchart diagrame, state transition diagrame, iako njih nisi napravila puno, ali
S. je tad navaljivala da ih "morate" uključiti (to je bio početak semestra, tako da si tad to i
napravila, eh da kako možeš nazad).
UML diagrams, koji su u početku bili prilično šturi, a s vremenom kako si programirala, postali
su sve detaljniji.
Isto tako, coding standards, standardi za pisanje koda, koji su bili specifični za vašu grupu.
Dalje, različite vrste tabela. Prvo, tabele koje u detalje opisuju svaku klasu- attributes,
methods i koja im je svrha. One idu uz UML diagrame. Drugo, tabele koje uključuju
programming logs- vremenski zapisi dana kad se programiralo, koliko vremena, koja faza implementacije/integracije/testiranja, i koji stupanj vašeg spiralnog incremental procesa.
Treće, defect log- zapisi problema s kodom, svaki problem ima svoj broj, opis vrste problema,
kad je pronađen, da li je i kako popravljen, u kojoj klasi, u kojoj fazi i slično (sama si odlučivala
koje su informacije relevantne). Četvto, svaka klasa mora biti testirana sama (većinom si pisala poseban kod za testiranje svake funkcije, iako u stvarnom životu se to radi malo
opsežnije, pa se testira svaki loop, if statement, i ustvari svaki dio koda. I te tvoje test
funkcije su printale relevantne informacije u file, a svaki test case ima svoj broj), i također
se testira posebno u tkz. polovnoj integraciji (npr. dvije klase skupa), a i u čitavoj integraciji
(sve klase zajedno, tj. working program). Nakon što si napravila testiranje i generirala files
koji sadrže informacije, morala si napisati tabele u kojima za svaku funkciju klase imaju
brojevi testa, kakva vrsta testa (black, white, gray box), koji parametri, koje return values,
expected values (if applicable), i slično da ne gnjavim više. Još nikad nisi tako detaljno
testirala svoj program.
Do sad si uvijek bila sretna da radi, i većinom si ga samo malo testirala (ono što bi očito moglo
stvarati probleme), ali kroz ovaj projekt i predmet si naučila da je testoranje dio SW procesa,
i to jako važan dio.
U stvari, u stvarnom svijetu (hm,direktan prijevod s engl. real world) postoje ljudi koji samo rade testiranje, tj. postoje oni koji samo pišu kode za testiranje, a onda posebno oni koji rade
testiranje. Normalno, očekuje se da osoba koja je programirala riješi sve probleme koje su
očiti i sve kojih se može sjetiti. I osoba koja piše kod nikad ne radi testranje, zbog toga jer
si pristran prema svom kodu, znaš previše o njemu, i kad testiraš sam onda promašiš dosta
toga. I isto tako je vrlo važno napraviti plan testiranja. Nažalost, ovo si skužila prekasno,
tako da si provela dosta vremena uzalud. Postoje i programi koji mogu pomoći u vezi
testiranja, ali nisi koristila ni jedan, a nisi ih ni tražila (trebala si). Tvoje test funkcije su bile
žalosne, iz ove perspektive, i nisi si ni malo olakšala posao, a mogla si. Ali ovo ti je pouka
za ubuduće.
Dalje, također si radila diagrame koji pokazuju koje klase ovise jedna o drugima i kako
komuniciraju, ali to je samo par diagrama i bilo ti je brzo za napraviti. Isto tako package, i
koja klasa pripada kojem paketu.
Software koji si koristila- VisualParadigm se može naći na internetu bez plaćanja, ali s nekim restrikcijama koje su ti zagorčale život. Npr. moraš imati posebne files za svaki (baš svaki)
diagram. Možes ih sve strpati u jedan file, ali ajme, onda kad pretvoriš diagrame u images,
program nalijepi text "VisualParadigm- not for commercial use" preko svakog imagea. A ti,
jadnica, za to nisi znala sve dok nisi završila sa svim diagramima. Oh, kako ti je tad mrak
pao na oči... I kako si proklela taj SW. A inače je bio prilično lagan za koristiti, iako ima par
stvari što ne dopušta da napraviš jer se pravi kao da je pametniji od tebe (kako to mrziš).

Sve u svemu, ovo je definitivno bio najbolji predmet koji si do sad uzela. Pored tvog negativnog iskustva s grupnim radom, i mada si iscrpljena i preumorna, sretna si. Uspjela
si završiti projekt, nije baš onakav kakvim si se nadala da će biti, ali je vrlo blizu tvom
originalnom planu. Naučila si jako puno ovog semestra. Bila si pod pritiskom kao nikad do
sada, i drago ti je da nisi zamrzila programiranje, baš naprotiv, sad si još više zagrijana i
više nego ikad (imala si svoje sumnje) sigurna da je upravo to ono čime se želiš baviti u životu. Naučila si puno o tome šta sve dobar programer mora da radi, i sad ti je jasno koliko je
planiranje važno i ne srljati odmah s pisanjem koda (što je tvoj prvi impuls). Gdje god da
budeš u ovo vrijeme iduće godine (još samo jedan semestar do diplome), nadam se da ćeš
biti sretna. I tebi se zahvaljujem što si ustrajala.

PROJEKT:
Pošto planiram napraviti neke promjene u tebi, srediti te i napokon dati svoj prvi doprinos
Open Source zajednici time što ću te staviti na internet za download svima koji žele (isto
tako code, normalno), radi anonimnosti neću otkriti tvoje ime ili previše detalja. Ukratko,
ti si igra za djecu koja im pomaže da uče matematiku.
Imam jako puno ideja za popraviti te, samo se nadam da ću naći vremena da to i uradim.

SM:
I na kraju, SM. hvala ti za sve. Ti si moja utjeha, ti me smiruješ, ti me vraćaš u realnost. Izvini
za sve one trenutke kad sam bila odsutna, kad bih rekla "Sorry, daj to ponovi, razmišljala sam
o nečemu dok si pričao", nije mi bila namjera da te ignoriram. I izvini za sve one nervozne
ispade, kad izgubim kontrolu i kad počnem da plačem bez razloga, znam da to mrziš i da ne
znaš i ne razumiješ zašto dopustim da me ipak nevažne stvari toliko isprovociraju. I hvala na
tvojim tehničkim intervencijama, spasili su mi toliko vremena. Isto tako, drago mi je da me još
uvijek voliš, iako si imao priliku da me vidiš u najgorem izdanju (fizički i psihički), sutra ću ti
pokazati da mogu izgledati lijepo. Hvala ti i za onoliki broj kafa koje si napravio bez pogovora i
bez da se žališ, i što si me podsjetio da moram jesti i spavati, i što si me doslovce s vremena
na vrijeme odvukao od kompića kako bi me mazio. Volim te, vrlo!


*******************************************************************

Znam da je ovaj post prešao sve granice pristojne dužine, ali svi moji dojmovi su se
nagomilali tijekom ovog semestra i već prijete da me uguše. Pošto je blog za mene
jedna vrsta dnevnika, osjećam da je prikladno da mi bude ispušni ventil. Sorry, ako sam
vas udavila, but it feels really gooooooooood.
Tijekom ovog semestra sam pokušala nekih 5-6 puta pisati o ovom, ali nikad nisam mogla
dovršiti post, te niti jedan nisam objavila. Sad znam zašto- ne volim ostavljati stvari
nedorečene.
I danas, čitav dan pokušavam učiti za završne ispite (idući tjedan), ali nikako nemam
koncentracije, te mi se ovaj projekt i ponašanje osoba iz moje grupe, stalno vrzmaju po
glavi. Morala sam to podijeliti s tobom.

Wow, kako je blogerski život zanimljiv.
Pa da krenem iz početka.
Prije nekih par mjeseci, sad mi je teško sjetiti se točno koji mjesec- vjerovatno oktobar, naišla sam na zanimljiv blog koji je pisala djevojka koja živi u Švicarskoj (za potrebe mog posta zvat ćemo ju SwissGirl). Pošto je puno putovala, zanimljivi su mi bili njezini putopisni tekstovi i dogodovštine nje i njezinog muža. Također mi je ostao u sjećanju tekst koji je pisala o svojoj “prijateljici”, a koji sticajem okolnosti možete pronaći na ovom forumu, evo link forumBlogPost , sedamnaesta poruka od početka. Pošto je to bilo stvarno davno, a SwissGirl nije zavrsila u mojim bookmarks, te je nisam uspjela naći na Blog.hr tražilici, pretpostavljam da je prestala pisati, a ne sjećam se njezinog nicka.
Sjećam se samo da sam dugo razmišljala o njezinom postu. Imam i ja prijateljice s kojima sam se družila kroz djetinjstvo, a možda i malo duže, s kojima održavam šturi kontakt, tek toliko u ime starih dana. Više nemamo ništa zajedničko, osim uspomena. Nismo više na istom nivou, što je savršeno normalna pojava koja je neizbježna posljedica odrastanja. Da su okolnosti mog života bile kao nihove, možda bi bilo drugačije, možda bi imale nešto što bi nas i danas čvrsto vezalo. Ali nemojte me pogrešno shvatiti, ja stojim iza našeg prijateljstva, ne stidim ga se. Sjećam se naših dana i prisiljavaju mi smješak na usne. Kad navratim u svoj rodni grad, uvijek pokušam naći vremena da ih vidim, da sjednemo, ispijemo kafu i počnemo skoro svaku rečenicu sa “Sjećaš se kad smo ...” . Ti susreti su uvijek samo par sati dugi, i meni su ipak dragocjeni. Neki od mojih prijateljica iz ranog djetinjstva su se udale odmah nakon Osnovne škole, i sad imaju klince i sasvim drugačije brige od mojih. Ja shvaćam da je njihov život drugačiji, i ne ulazim u konverzacije tipa “joj, što si si upropastila život”, jer tko sam ja, na kraju krajeva, da osuđujem i sprdam se na račun tuđeg života. Neke od njih su nesretne, te im na licu čitam kako nemaju više snova, kako im je svaki dan podsjednik loših odluka, i kako sam ja za njih sretnica jer sam krenula drugačijim putem. Iako to vidim, pravim se da to ne postoji, iskreno se zanimam za njihove živote i iskreno im želim sve najbolje u životu. Ne dopuštam da dođem u situaciju gdje bi se zbog mene osjećale manje vrijedima, uvijek sam ona ista osoba koju su poznavali. Ako s njihove strane postoji neka gorčina, ja je nisam primjetila. Ne ulazim u njihov život svakih godinu dana s očekivanjem da će sve pustiti kako bi mi priuštili sat vremena da razglabamo o starim danima, ali uvijek im se javim i pozovem ih na kafu kad one budu imale vremena. Nadam se da one ne nose gorčinu kao prijateljica prema SwissGirl.
Danas sam slučajno, u pauzi od štrebanja (završni ispiti), naišla na njezin blog. Kao prvo, iznenadilo me i zabrinulo da postoji osoba tako puna gorčine. Dok sam čitala njezin blog, iznenadila sam se kad sam naišla na link na tekst napisan by SwissGirl, jer eto čitala sam ga davno prije nego što sam uopće naišla na prijateljicu. I nikako ne mogu da vjerujem da doista objavljuje pisma pisana tako davno (koliko sam razumjela iz njezinih postova, pisma su pisana prije nekih deset godina). Sad razmišljalam šta bih učinila da netko objavi pisma koja sam ja pisala (a ima ih puno po čitavom svijetu), iako pravi identitet osobe nije objavljen (ili možda jest). Isto tako čini se da prijateljica pomno prati komentare na svom blogu, potajno tražeći SwissGirl iza tuđih nickova (moram priznati da to radi pomalo paranoično, što me brine). Očito je da je prijateljica totalno ogorčena, te nikako ne može napraviti ono što Amerikanci stručno zovu closure. Želim joj da napokon sredi svoje misli i razmisli o tome koliko je opsjednuta tom aferom. Iz iskustva (nažalost) znam da tako počinju psihičke bolesti, te se nadam da će pustiti to i posvetiti se svom životu. Na kraju krajeva, što je bilo bilo je, i više se tu ništa ne može učiniti.
Žalim prijateljicu , a i SwissGirl, jer su dopustile da se nešto lijepo pretvori u nešto tako ružno. I nije važno kako je sve to započelo, tko je prvi rekao ružne riječi, tko se promijenio, tko se odrekao prijateljstva, važno je na kraju biti čovjek i prihvatiti situaciju onakvom kakva je. Ljudi se mijenjaju, vrijeme čini svoje. Nitko nije ista osoba od prije deset godina. I nitko ne zna šta je razlog promjeni, ali život teče i ponekad nemamo vremena za druge. To boli, ali bol je dio života.
Imala sam i ja situaciju gdje sam zamalo izgubila svoju najbolju prijateljicu, ali stisla sam zube i nazvala ju, te izgladila situaciju. Da je odbila primiti moj poziv, znala bih da je gotovo i koliko god to bilo bolno, prihvatila bih to kao njezinu odluku i njezin gubitak. Da je nisam nazvala, izgubila bih bila dugi niz godina prijateljstva i sve lijepe i ružne uspomene koje dijelimo.
Imam još jednu teoriju, a to je da suvremeni način dopisivanja (e-mail) donosi dosta problema. Ne znam, možda se to dešava i s pismima, ali ipak ona su pisana rukom i olovkom, i kao takva su puno više osobna. Tekst pisan na kompjuteru je hladan, previše brz, nekako je otuđen. I doprinosi našoj otuđenosti. Ponekad žalim za onim isčekivanjem pisma, pregledavanjem poštanskog sandučića svaki dan, i one uzbuđenosti dok drhtavim rukama otvaraš pismo od osobe čije ime znaš ne zato jer je napisano na koverti, već po samom rukopisu. I onda ga čitaš u jednom dahu, i brzo vadis komad papira da napišeš odgovor. Toga više nema, jer ne primam pisma. Primam dosta e-maila i niti jedan nisam otvorila s drhtavom rukom na mišu. I sama ne pišem više pisma, te osjećam kako više ne kažem ni pola onog što sam mislila – previše je lako selektirati tekst i pritisnuti backspace. Kad pišeš rukom, nema copy/paste, i nema više natrag jednom kad napišeš rečenicu. Ja ne znam kako vi, ali ja još nikad nisam napisala pismo, pa ga onda prepisala da ljepše izgleda. I tako one riječi koje sam stvarno htjela reći, ostaju.

Uh, ovo je bilo stvarno dugo. Ne znam da li je to usljed činjenice da je ono što moram učiti izrazito dosadno, ili me je doista priča o (ne)prijateljstvu duboko dirnula. Pogotovo jer u januaru ću vidjeti svoju najbolju prijateljicu nakon punih sedam godina. I strašno mi je drago da usprkos hladnoj sms i e-mail komunikaciji, te povremenom telefonskom razgovoru, još uvijek je vidim kao onu istu osobu, s malo drugačijim kvalitetama i manama. I još više mi je drago da ćemo se vidjeti u gradu gdje smo provele najluđe trenutke naših tinejdžerskih dana, te definitivno izlazimo u naš omiljeni kafić, iako je sad više nego “out”, te okupljalište “čudnih” ljudi. I tako K., one dvije lude cure dolaze uskoro. Please, očekuj nas!

DISCLAIMER:
Prijateljici i SwissGirl, ovaj post nije osuda ili razglabanje o vašim problemima. Nadam se da se ne osjećate uvrijeđenima, ako je to tako, slobodno tražite od mene da maknem post, što ću svakako učiniti. Isto tako, ne poznajem niti jednu od vas dvije osobno, niti sam na strani jedne ili druge.

Nakon besane noći pune programiranja, ili da se preciznije izrazim, nakon programiranja punih 10 sati, ne osjećam se ni malo pospano. Oko 5 ujutro sam pokušala spavati, ali uzalud. Mozak mi radi grozničavo, te mi stalno padaju neke ideje na um.

Moj bioritam je prilagođen mjesečarenju. Iako se preko tjedna moram rano dići ( oko 8 ujutro), a preko vikenda još ranije (3 ili 4 ujutro), moj me organizam uporno ignorira. Često se pitam zašto ne mogu biti kao normalni ljudi i početi zjevati oko 10 navečer. Ali ne! Meni se tek tad oči otvore. Tek tad se osjetim sposobnom započeti nešto i biti produktivna. Tad normalno, popijem i kafu. U stvari, u bilo koje doba dana/noći, kafa je uvijek dobrodošla. Čudno je da nisam pila kafu redovno dok nisam došla u Ameriku. Tek sam ovdje postala kafopija, što normalno dolazi iz ludog načina života (posao-škola-posao-škola). Isto tako sam postala nikotinka (neologizam- nimfo/nikotin), što mi baš ne prija. Ali obećala sam sebi da ću prekinuti čim završim fax. Hm, to će biti opako teško.

Ali da se ja vratim na svoju nesanicu. Šta je bolje ako već ne možeš spavati, nego malo švrljati blogerskim svijetom. Moram priznati da, usljed nedostatka vremena, a i s obzirom da broj novih blogera raste eksponencijalno, većinom čitam samo one koji se nalaze na mojoj cool listi. Ali pošto redovno čitam Monitor.hr, većinom zavirim i u ono što oni izdvoje kao zanimljivo (btw, odlična promidžba). I tako sam došla do Etinog bloga. Ok, nisam našla taj post koji su izdvojili na Monitoru (nisam ga ni tražila), ali mi je za oko zapela Rijeka u jednom od postova. Pošto je Fiume bila moje nekadašnje mjesto boravka, zaustavila sam se na postu Opium Buddha Bar i saznala korisnu informaciju da se Svid Cafe zatvorio. Kako vrijeme brzo leti! Nije me bilo samo godinu dana, i eto već zatvaraju moja “obavezno tamo idem na cugu” mjesta.

Zanimljivo je koliko korisnih informacija možemo naći na blogu. Više ne moraš biti prisutan da dobiješ informacije iz prve ruke, ne moraš čak ni znati nekog tko bi ti prepričao događaje, samo malo listaj po skoro osvježenim blogovima, i sve već znaš. Još jedna korisna stvar je da ne moraš čitati sterilni novinski test od kojeg ti se spava, već dobiješ sažeti, većinom duhovit tekst, iz perspektive osobe koja se ne mora brinuti da li će nekog uvrijediti, kakve će riječi koristiti, ukratko dobiješ tekst stvarne osobe a ne robota.
Blog rules!

Jutros, na putu prema školi, slušam radio, tj. uporno šaltam u potrazi za pjesmom koja bi mi uljapšala dan. Dobila sam suprotno, ono što mi je totalno upropastilo dan. Nemam pojma koja radio postaja, ali tema su apotekari i njihovi moralni stavovi zbog kojih bi imali pravo odbiti ispuniti recept za "day after pill" i kontracepcijske pilule (ne znam da li je to službeno, ili u pregovorima). Ne šalim se, o tome su pričali. Ljudi su se javljali i dosta ih to podržava. Ajme, meni, pa gdje to ja živim!
Ponekad ostanem bez teksta, ali se brzo oporavim. Još uvijek sam bez teksta...

BTW, ukoliko ste u ovoj zemlji i naiđete na jednog od "saint" apotekara, riješenje je potražiti drugog s malo "labavijim" moralnim stavovima.

Ne dam se lako zavesti. Izbjegavam razmišljati o prošlosti, zaobilazim je u velikom krugu. Ponekad, samo ponekad, si dopustim tajni izlet, kad sam sama, kad sam spremna, kad znam da neće boljeti previše.
Moje su uspomene prašnjave, ukrašene paučinom, a kako se bojim pauka više od svega na svijetu, treba mi puno hrabrosti da otvorim kofer i gurnem ruku bez gledanja. Tad i zažmirim, jer ne želim znati šta ću prvo dotaknuti. I onda kad sam otvorila oči, poželjela sam da sam dodirnula pauka, onog čupavog, crnog, strašnog, onog od kojeg ti se kosa diže na glavi. Ta je uspomena ipak puno strašnija.
Kad sam bila puno mlađa, strašno su me živcirali stari ljudi i njihove izjave kako je zdravlje najvažnije na svijetu. U svojoj mladenačkoj oholosti, smatrala sam kako ima milijun važnijih stvari. I isto tako sam smatrala kako pretjeruju, i kako im život prolazi besmisleno, zbog pretjerane zabrinutosti. Samo zato što više nisi mlad, ne mora ti zdravlje biti jedina tema.Ali nisam imala pojma...
U mom prašnjavom koferu ima puno lijepih uspomena, ima puno priča, ima puno doživljaja, smiješnih, tužnih, blesavih, anksioznih, ma svakakvih, i ne bi me bilo strah da nije "one" od koje zazirem. I ne bi bilo strašno da se ta uspomena ne rasteže prevelik niz godina, pa se prosipa i po onim lijepim, prlja ih i čini ih neupotrebljivim.
I kad sam zatvorila oči, vidjela sam "nju", u svijetloplavom, za par brojeva prevelikom, ogrtaču. Bila je toliko mršava, činilo mi se da je sasvim mala djevojčica, a ne odrasla osoba. Kretnje su joj bile tihe, kao da se bojala da će svakim korakom, malo glasnijim, nešto probuditi. U njezinom upalom licu, samo su se vidjele oči, te prelijepe plave, zaštitni znak svih žena u mojoj obitelji, te tužne oči. Ako su oči ogledalo duše, kako to da ja njezinu nisam mogla vidjeti? Ali vidjela sam sve ostalo u njima. Vidjela sam ravnodušnost, vidjela sam osam tableta dnevno, vidjela sam "ja nemam pojma šta se dešava", vidjela sam zabludu suvremene medicine, koja liječi samo simptome. Iako me te oči nisu vidjele par mjeseci, nisam našla dobrodošlicu u njima, nisam našla smiješak u njima, nisam našla ništa u njima. Ok, nisam našla ni strah, nevjericu, sumnjičavost, paranoju, ali u tom trenutku sam htjela povikati kako želim bilo šta. Htjela sam ju uzeti i malo protresti, da nađem bilo kakvu naznaku da je ona živo biće, da osjeća, da živi, da je svjesna ljudi oko sebe. Ali ništa, baš ništa. I tad su se moje plave oči napunile suzama i prezirom, svaki djelić mog bića je bio ispunjen kivnjom na čitav svijet, na nepravdu, na činjenicu da uvijek nedužni stradaju. Nikad se nešto loše ne desi nekom tko je to zaslužio, iako ni svom najljućem neprijatelju ne bih poželjela njezinu nesreću. I dok sam sjedila držeći njezine nemirne ruke u svojima, dok me je svaki neuspjeli pokušaj da je uvučem u bilo kakvu konverzaciju bacao u depresiju, čula sam njega kako kaže da je ona sad puno bolje. Tad sam osjetila kako mi srce ubacuje u petu brzinu, i čitav mi se krvotok pobunio i glava mi postala teška, te sam morala upregnuti svu svoju samokontrolu da mu ne opalim šamarčinu. Naglo sam ustala i napravila par koraka, ne znajući ni sama kud da gledam. Prisjetila sam se Freuda, svih pročitanih knjiga, svih svojih teorija, poželjela da osjećam kako mi je intelekt nadmoćan, kako sam nekad mislila, i tad sam proklela svaki mizerni napredak ljudskog kolektiva. Sve to ne znači ništa, baš ništa, jer eto ništa i nitko joj ne može pomoći. I što je najgore, JA JOJ NE MOGU POMOĆI. Osjetila sam neodoljivu potrebu da pobjegnem od svega, i u isto vrijeme dubok, opak sram, jer nisam kukavica, ne treba da bježim. Ali pobjegla sam, pola godine nakon toga, otišla sam daleko, iako sam se uvijek vraćala kad je "ona" tamo, iako sam uvijek znala da je sve uzalud. I još uvijek, kad se čujem s njom, polako osluškujem, analiziram njezin glas, njezine rečenice, i ne mogu si pomoći. Uvijek sam napeta, uvijek spremna, kad se vidimo, tražim u njezinim očima ono što je nekad bila. I često se pitam kako je otišla, šta ju je navelo na taj put, hoće li se ikad doista vratiti meni, i zašto uvijek, nakon nekog vremena, pronađe i otvori ta vrata paranoidne psihoze. Da li jednom kad čovjek zaluta u te dijelove psihe i kad se nađe u svijetu gdje nema pravila, da li je moguć stalan povratak s tog izleta? Kao optimista, vjerujem da uz nadnaravnu pomoć nas samih, totalan oporavak je moguć. Iskustvo nalaže, a prevelik sam realista da to ne vidim, da taj put napravi previše štete, te da je oporavak samo zatišje prije bure. Ali ne prihvaćam to, i svaki put joj kažem da sluša onaj razuman dio sebe, te da se ne prepusti tom neodoljivom nagonu. Jedini lijek i put je logika. Kad bi bolesna osoba samo logički analizirala svaku bolesnu pomisao, možda bi se mogla vratiti. Zadnji put sam provela sate pričajući s njom i logički joj dokazivati da ono što misli nije točno, i sve bi proteklo super, ona bi se složila sa mnom, ali sutra bih morala početi iz početka. Nitko, pa čak ni ja, nema toliko snage da iz dana u dan ponavlja jedno te isto. Možda bih i imala snage, da imam vremena. Da mi je samo nekako uspjeti i naučiti je da uvijek pita "zašto", prije nego brzopleto donese zaključke. Da mi je naučiti ju kritički razmišljati, da mi je da kako mogu doći u njezine školske dane i upozoriti je. Eh, da mi je...

Da li da sad izbrišem ovaj post, kao što sam do sad spalila milijun stranica ispisanih mojim pitanjima? Znam da bježim, bježim od bola, bježim od nemoći da bilo šta promijenim. Isto tako znam da ne valja bježati, da je bolje sjesti i suočiti se. Mislila sam da će s godinama i iskustvom biti lakše, ali nije. Svaki put je jednako bolno, svaki put je šok, iako ga očekujem. Sad je sve u redu, ali i dalje osluškujem, i dalje analiziram, još uvijek se zavaravam kako sam spremna. To je kao muškarcima udarac u jaja, bez obzira što znaju da dolazi i spremi su, moraju se sagnuti od bola. Bol je jači od nas, bol je jači od razuma, bol je jači od intelekta.
Spremila sam ponovo taj kofer, i sad mi je malo lakše. Do idućeg puta, do nove prašine i paučine...

Nisam na glasu kao strpljiva osoba. Ustvari, dičim se svojom nestrpljivošću, i maltretiram ljude gdje god mogu. Šta da radim, takva sam. U stanju sam tolerirati idiotizam, ali do granice (vidi prve dvije rečenice). I ZATO MRZIM AMERIČKE TV POSTAJE, specifično one koje bi trebale donositi vijesti, a svaki dan mi serviraju istu instant juhu. JA HOĆU VIJESTI, HOĆU ČINJENICE, HOĆU DOSADNE FAKTE, HOĆU DA MI SE SPAVA DOK SLUŠAM VIJESTI, HOĆU DOSADNE VODITELJE S ČALAMA, PROĆELAVE I MALO DEBELJUŠKASTE, HOĆU RUŽNE ŽENE KUKASTOG NOSA ŠTO PLJUCKAJU DOK MI GOVORE ŠTA IMA NOVO U SVIJETU.
Doista, kosa mi se diže na glavi od emisija tipa "Crossfire" na CNN-u. Please, ako je to "rešetanje", onda sam ja, hm, First Lady. Posebno me iritira Tucker Carlson, i ne samo zato što je republikanac (mada je to preduvjet) već zato što je čovjek glup i jedini razlog što je u toj emisiji je to što nosi leptir-mašnu (btw, čovjek, pardon, idiot ima 35 godina), i radi boljeg teatra. U pravu je John Stewart, "Crossfire" nije ništa drugo nego iscenirani, pljucački, amaterski dramski uradak, na nivou inteligencije 10-godišnjeg djeteta. Emisija ima dva voditelja (ustvari četiri, tako da voditelji mogu dobiti slobodne dane), jedan demokrat jedan republikanac, a većinom i dva gosta, isto tako repulikanac i demokrat, i onda se međusobno svađaju ko kakve babe, i na taj način izazivaju rast krvnog tlaka kod svojih gledatelja. Navodno, emisija bi trebala dati dva različita pogleda na svijet/američku politiku, dvije različite perspektive, te pri tom pomoći prosječnom Amerikancu da stane na jednu od dvije strane (dem-rep), međutim, osim zdravsvenih problema, ta emisija promovira mržnju i tvrdoglavost.
O drugim samozvanim "news" postajama ne želim ni govoriti, sve je to isto šugavo preseravanje, s ciljem zarade i ispiranja mozga. Međutim, na vrhu (prijestolju) sjedi najveće ruglo tv postaje u povijesti
čovječanstva (i Hitler bi se složio), weapons of mass destruction republikanske stranke, Supermanov kryptonite, leglo neuništivih štetočina, AIDS novinarstva uopće, FOX NEWS. Iako bih sad mogla o njima dugo, dugo, preporučam svima zainteresiranim da upregnu svoje e-magare i potraže dokumentarac "Outfoxed". Ako ste jedni od onih koji, kao i ja, žive u ovoj zemlji (USA), ali niste ovdje rođeni, ili ovdje odrasli, pa ponekad poželite pogledati vijesti, naširoko izbjegajte FOX NEWS, i ja bih voljela da je mene netko upozorio. Još uvijek ispaštam od 10-minutne kemoterapije na FOX-u. Ako, s druge strane, želite čuti (minimum pet puta per show), "Shut up" kao protuargument "diplomiranog" novinara gostu koji je pozvan na show, ali eto ima samo "malčice" drugačije mišljenje od voditelja, ili pak preferirate republikance, onda definitivno upalite tv i uživajte u FOX NEWS biserima. Ovo, možda, donekle zvuči duhovito, ali vjerujte mi, nije. Tu postaju masa ljudi gleda kako bi dobili vijesti, i taj me podatak plaši. Dok sam živjela u Hrvatskoj, upozorili su me (pošto isto tako tu nisam bila rođena/odrasla) da je Vijesnik glasnik HDZ-a, ali me tad u tim godinama ta činjenica nije pretjerano uzbudila, i nakon rata, takvo što je bilo za očekivati dok Hr ne stane na svoje noge, ali danas u potpunosti shvaćam opasnost medija, i utjecaj dotičnih na običnog čovjeka. Trenutna popularna ideologija u Americi, tkz. busheizam, direktan je produkt medijske manipulacije, diktirane od strane trenutnog uređenja (ustvari, FOX NEWS je najdosljedniji, jer oni od R.R-ove administracije postoje samo kako bi pričali bajke o republikancima). Druge postaje su malo suptilnije, pa se naoko čini kako su objektivne, ali (keep in mind) novac je ono što ih pokreće, te koliko ih i tko plati, toliko (određene) muzike.
Ali da ne bi pomislili kako sam pesimist, ili da vidim conspiracy tamo gdje je možda i nema, ipak postoje emisije koje redovno pratim i ljudi kojima se iskreno divim. Prvi je "The Daily Show with John Stewart" na Comedy Central kanalu i njegove "fake news", koje su mi, vjerujte, najbolji izvor informacija, a i jako je zgodan (hm). Drugi je "Real Time with Bill Maher" na HBO. Kad želim čuti šta se dešava u svijetu, nevezano za Ameriku (strane vijesti na američkim postajama su vijesti o zemljama koje imaju neke veze s Amerikom, ako se ne spominje Amerika, onda nema ni vijesti), prebacim na International News Channel, za kojeg se isplati plaćati extra pet dolara mjesečno.
I ..., to je to.

Do sada su Amerikanci imali izgovor, Bush je ukrao izbore prije četiri godine. Sada, Amerikanci nemaju izgovora, ovaj put su izabrali svog predsjednika. Iako sam predviđala da će Bush pobijediti, negdje duboko u srcu sam potajno vjerovala da će američki narod ipak izabrati Kerrija kao svog vođu. Jučer su mi se snovi srušili.

Dok sam listala raznim kanalima (MSNBC, ABC, FOX, CNN, International News Channel), i pokušavala protumačiti razliku u brojevima koje su svaki od dotičnih prikazivali (btw, FOX news je od samog početka brojao Ohio za Busha), te gledala kartu USA koja je svakim trenutkom postajala sve crvenija i crvenija, potajno sam se nadala da će situacija biti slična onoj prije četiri godine. Neizvjesnost je trajala čitavu noć, tek se iduće jutro znalo da će ipak Bush pobijediti.

Šta će iduće četiri godine donijeti? Probleme, probleme, probleme... za sve nas koji živimo u Americi. Isto tako još više zategnute odnose s EU, i sa čitavim ostatkom svijeta. Sa sigurnošću mogu reći da je opasno živjeti u ovoj zemlji. Htjela bih samo uputiti par riječi terorističkim organizacijama- nemojte više napadati demokratski orijentirane dijelove USA, please dajte malo po onim "redneck" states, jer oni su krivi što je Bush pobijedio.

Pitanje je sad koja je zemlja na meti Busha. Nakon Afganistana i Iraka, za očekivati je da će Bush ponovo otvoriti atlas, te pokazati prstom na neku drugu zemlju. Next, please...

Pored očitog problema s Bushom kao predsjednikom, još ozbiljniji je problem što sad republikanci drze veliku većinu u Senatu. Nakon izbora, stanje u senatu je 55:44, za republikance. U prijevodu to znači da će svaka odluka koju senat donese biti odluka koja se podudara s republikanskim pogledom na svijet, tj. svaki Bushev prijedlog će biti usvojen. Drugim riječima, mogu sad slobodno okruniti Busha kao kralja, jer u iduće četiri godine možemo očekivati imperijalističko društveno uređenje.

CNN ima zanimljive statistike u vezi izbora. Npr, 62% bijelih muškaraca i 55% bijelih žena je glasalo za Busha, dok je 67% nebijelih muškaraca i 75% nebijelih žena glasalo za Kerrija. Od ukupnog stanovništva, oni koji su izgubili posao 63% je glasalo za Kerrija, slično za one koji zive s nekim koji je izgubio posao (64%). 46% Amerikanaca vjeruje da je rat u Iraku učinio USA sigurnijom, 90% njih je glasalo za Busha, dok je od 80% koji vjeruju da rat nije ucino USA sigurnijom, 80% njih je glasalo za Kerrija. Isto tako zanimljiv stav prema terorizmu, od njih 71% koji su zabrinuti zbog terorizma, 53% njih je glasalo za Busha, a o onih 23% koji nisu zabrinuti zbog terorizma, ipak 50% nih je glasalo za Busha.
Zanimljivo je šta Amerikanci smatraju kao najvažniji kriterij za glasanje:

22% - moralne vrijednosti (od njih 80% za Busha)
20% - ekonomija/posao (od njih 80% za Kerrija)
19% - terorizam (od njih 86% za Busha)
15% - Irak (od njih 73% za Kerrija)
8% - zdravsveno osiguranje (od njih 77% za Kerrija)
5% - porez (od njih 57% za Busha)
4% - obrazovanje (od njih 73% za Kerrija)

Za sve one koji žele više informacija:CNN stats

Pored toga što sam razočarana i beskrajno kivna na Amerikance, moram priznati da je ovo njihova zemlja i da su oni ti koji odabiru svog predsjednika. Ako je Bush doista ono što žele (a ovi izbori su pokazali da mu doista vjeruju), onda mi ne preostaje ništa drugo nego da se pomirim s njihovom odlukom. S druge strane, osjećam žaljenje što Amerikanci donose tako loše odluke, i unaprijed mi ih je žao jer znam da će im se mišljenje uskoro promijeniti. Možda za njih vrijedi ona stara poslovica da se na greškama uči.

Na kraju imam samo poruku za Kerrija:
DUDE, idući put i ti igraj prljavo, i nemoj biti toliki kavalir, kavaljersvo postoji samo u civiliziranom društvu, a društvo Busha je sve samo ne civilizirano.


P.S. Na slici su rezultati izbora: crvene drzave su Bush, plave Kerry.

Šta reći o američkim predsjedničkim izborima?
Baš ništa. Sve tri debate su bile previše blage, kad se uzme u obzir koliko se tragičnih i ključnih stvari desilo u posljednje četiri godine.
Ovo je kaubojska zemlja, Bush je kauboj, i on će nažalost pobijediti.
Prva debata je najviše pokazala koliko je Bush samouvjeren (iako možda tada nije imao razloga da bude), po grimasama koje je pravio dok je slušao Kerrjeve argumente. Bush vjerovatno smatra kako su iduće četiri godine zagarantirane. I meni se tako čini, pošto su jedine kritike koje je dobio nakon prve debate upravo te grimase, i nespremnost. Ljudi se uopće nisu pitali kako to da njihov predsjednik nije pripremljen, kako to da nema odgovore na niti jedno od mnogih pitanja. To me je navelo da se zapitam da li je sve to dio njegove taktike. Hm, da se ispravim, ne vjerujem da baš ON ima neku taktiku, ali sigurno ljudi oko njega. Nije sad važno čija je, ali je definitivno uspjela prikazati Kerrja kao slatkorječivog, "dat ću vam sve što želite, samo glasajte za mene", svakako intelektualno nadmoćnog, ali "super kad nismo u ratu" situaciji čovjeka. Ukratko, uspjeli su ga prikazati kao čovjeka koji ne bi bio dobar potez u trenutnoj situaciji. Sad, smješno je to što se Amerika definitivno ne nalazi u takvoj poziciji, nego je čitava politika Busha uspjela prestrašiti ljude, te oni stvarno vjeruju da teroristički napad tipa sep 11 moguć i vjerovatan. Kad čuješ ljude kako pričaju, pa stvarno imaš osjećaj kako oni stvarno misle da je Amerika u ratu. Nekad mi dođe da povičem: NISTE U RATU!
Druga debata je bila puno zanimljivija, s obzirom da su pitanja dolazila iz publike. Bush je bio puno manje flegmatičan, i doista je pokušao, koliko je to u njegovim mogućnostima, odgovoriti na postavljena pitanja. Poslije se šuškalo o tome kako je imao šaptača, što me definitivno ne bi iznenadilo, ali nije važno, sve je to ionako iscenirano.
I sama atmosfera druge debate je bila puno bolja. Pričalo se najviše o Iraku, o porezu, zdravstvenom osiguranju.
I večeras, nakon treće debate, nažalost moram reći da je Bush dao ljudima ono što žele čuti. Sad, nemojte me pogrešno shvatiti, je ne podržavam Busha, daleko od toga. Iskreno se nadam da će Kerry pobijediti. Svaki Kerrijev argument je milijun puta jači od najjačeg Bushevog, Kerry je čovjek koji zna šta želi reći i zna kako to reći. Drugim riječima, Kerry je pismen čovjek. Ali sve to nema nikakvog utjecaja na većinu Amerikanaca. I nema veze što Bush priča gluposti, što nema ništa što je napravio u zadnjih četiri godine, na šta bi se mogao pozvati. I nema veze što Kerry barata s ciframa, što govori činjenice, što ima stvaran plan za boljitak ove zemlje... Kaubojska zemlja treba kauboja predsjednika.
I još samo da se osvrnem na jednu totalno nepriličnu stvar, religiju. Politika i religija se ne smiju miješati. Vjera je privatna stvar, i treba da ostane privatna. Bush je iskoristio priliku da se osvrne na to koliko mu vjera znači u životu i koliko se oslanja na Boga. Amerika je sigurno jedina demokratska zemlja u kojoj je to dozvoljeno. I što je najgore, ljudi to žele čuti i ljudi glasaju za njega zbog toga. Pošto sam gledala debatu na CSPAN postaji, oni primaju telefonske pozive nakon svake debate. Dosta ljudi je reklo da podržavaju Busha jer je on na Isusovom putu. Nemam ništa protiv ljudi koji vjeruju u Boga, međutim, iskustvo me je naučilo da oni ljudi koji doista vjeruju ne hodaju uokolo razbacivajući se Isusovim imenom. Za njih je religija previše sveta da bi takvo što radili.
Treći novembar je blizu, vidjet ćemo koga će Amerika izabrati.

Nisam forumaš, niti sam ikad bila. Čitav mentalitet ljudi koji pišu po forumima je totalno različit od mog mentaliteta. Tako ne ostavljam komentare na tuđim blogovima, pa čak ni na onim koje čitam redovno (a posebno ne na onim koji su na tkz. “Cool” listi), ok možda na samo njih par. Nikad ne znam kakav komentar da ostavim, uvijek mi se to čini nekako bezveze. I isto tako ne znam šta da napišem kad netko ostavi komentar na mom blogu. Sad, mogli biste steći dojam da nisam bas neki sugovornik, da sam jedna od onih koji se samo smješkaju ili zbunjeno tu i tamo progovore par riječi. Naprotiv, prilično sam brbljiva i volim dobre diskusije.
Sve mi se čini da je blog zamišljen da bude nesto drugo. Vidim po nekim blogovima se toliko komentira da su jednostavno poprimili oblik foruma. Ne mislim da je to nesto loše, niti je ovo kritika dotičnih, ali voljela bih vidjeti da se komentira na bloggerski način. Naime, kako bi bilo da svaki blogger kad ima komentar za ostaviti, jednostavno napiše novi post na svom vlastitom blogu, osvrćući se na dotični. Pri tom ne mislim na ocjenivanje bloga, vec osvrt na specifičan post. Vjerujem da se desilo mnogima, kao i meni, da nakon pročitanog posta dobijete inspiraciju za svoj vlastiti. Tako na svakom blogu se moze naći barem jedna priča koja vas je ostavila bez daha, ili koja vas je totalno razočarala. Voljela bih vidjeti pisane reakcije, ne u obliku komentara (koji su ionako zamišljeni da budu 1-2 rečenice), vec u obliku blog-posta. Normalno, bilo bi lijepo kad bismo svi spomenili na čiji se blog osvrćemo, i kad bi se suzdržali od vrijeđanja. Primjetila sam da, baš kao i na forumu, i bloggeri se znaju svađati.
Oh, well...

Znam sigurno ste ih doživjeli, te dane kad bi bilo najbolje da ostanete u krevetu, zaključate ulazna vrata stana,iskopčate sve uređaje iz struje, pokrijete se preko glave i samo prespavate čitav dan. Kao u filmu "Final Destination", predvidite sve moguće scenarije koji bi mogli narušiti normalan tok dana.
Ali ne, baš jedan takav dan je uglavnom prepun neodgođivih obavaza, pa baš taj dan se morate uputiti da obavljate svakakve poslove. I ja, normalno s nepar čarapama (sve je dobro dok ne obujete dvije različite cipele-- hm, dobro je ne kupiti dva para sličnih), s torbom prepunom svakavih sitnica, ali normano bez onih koje stvarno trebaju, s ključevima stana tamo na ormariću, van mog dosega, sa širom otvornenm prozorima a kiša lije kao iz kabla, s 20 dolara u džepu, a prijeko vam treba 25centi, ili kao sto bi Alanis Morissette rekla:"Isn't it ironic?".
Prije nekih par godina, netko me pogodio s ljuskom od jajeta (svakakvih ljudova ima), tad sam se čudila i ljutila, a danas shvaćam kako je bilo dobro što je to bila samo ljuska od jajeta. Eto iskustvo čovjeka uči da pronalazi pozitivne stvari u negativnim situacijama.

Rat takozvanih Win korisnika protiv Linux korisnika jedna je od aktualnih tema danas. Dovoljno je samo da navratite na monitor forum, ili jednostavno pratite postove math_baby, pošto ona nije niti najmanje stidljiva u svojim, često neargumentiranim, strastvenim pljuvanjima po Linux korisnicima i Open Source zajednici. U jednom od takvih: Sociolosko proucavanje open-source zajednice , math_baby se osvrće na "(ne)kvalitetnost" takvog Software.
Ja sam jedna od onih Linux korisnika, koju niti najmanje ne zanima tuđe mišljenje. Nisam ta koja proganja Win korisnike i nagovara ih na prelazak na Linux. Prema Win korisnicima osjećam iskreno žaljenje, pogotovo kad mi se ljudi žale na razne probleme. Znam kako im je, jer i sama sam nekad koristila Windows. Moj prelazak na Linux je bio obećanje samoj sebi da više NEĆU ponovo instalirati Win kako bih se riješila problema, jer u biti to nije bilo rješavanje problema, već samo odgađanje. Sad sam happy korisnik Linuxa, i ostalih povlastica koje dolaze zajedno s tim. Ne tvrdim da je Linux OS bez problema, da je savršen, već samo da ako imaš nekih problema, onda ih možeš i riješiti bez potrebe da nanovo instaliraš OS.
Studiram informatiku, i ovog semestra uzimam kurs SW Engineering, u kojem je čitav razred podijeljen u grupe, gdje svaka grupa ima zadatak da napiše neki novi software, kompliciran dovoljno da ga ne može napisati samo jedna osoba u tri mjeseca. Pri pisanju software, moramo uključiti svu dokumentaciju, ugovor s firmom (profesor), te koristiti SRS (Software requirements specifications). U biti, smisao čitavog zadatka je da dobijemo "feeling" kako je to pisati sofware u stvarnom životu. Da koristim Windows, nemam pojma kako bih pisala diagrame za UML, Use Case, Sequence diagrams, tj. nemam pojma kako bih došla do takvog software (s obzirom da kao student, nemam novaca da ga kupim) . Ovako pošto koristim Linux, na raspologanju mi je čitav niz različitih programa, da spomenem samo dva: Dia i Umbrello. Hvala OS zajednici na njihovom entuzijazmu i altruizmu, a svima koji, kao math_baby, ne uviđaju ljepotu i značajnost takvog pokreta, želim dobru zabavu pri njihovoj idućoj instalaciji Windowsa (kad će to biti, samo je pitanje vremena).
Ali ne radi se ovdje samo o besplatnom OS i programima; čitav Open Source pokret nosi jednu dublju poruku. I da, math_baby, možda želim da i vlak bude besplatan, na kraju krajeva šta je loše u tome? Šta ima loše u traženju besplatne hrane kad si gladan, a nemaš novaca da kupiš kruh? Neka nas Open Source način razmišljanja povede u svijet u kojem nas neće mjeriti po tome koliko novaca vrijedimo, već koliko smo korisni društvu, a svi imamo neku funkciju. Idemo izgraditi svijet u kojem ćemo potpuno izbaciti novac iz igre, i raditi za dobrobit svih, eliminisati sve probleme u društvu, i koncentrirati se na bolju budućnost.
Open Source je samo početak, i ja sam sretna da je barem jedan dio našeg društva krenuo pravim putem.

Cirkus, iliti kako su republikanci opravdali New York-u svoju drskost.

Prvi dan republikanske konvencije je počeo 30.augusta u New Yorku. Pored 24-satnih prosvijeda, zanimljive govore su svakako dali Rudy Giuliani i senator John McCain. Kad kažem "zanimljive", ustvari mislim "zjev, zjev, Zzzzz", pošto sam takve govore mogla i sama napisati, toliko su bili predvidljivi.
Pa eto, da počnem s bivšim gradonačelnikom grada New York-a R. Giuliani. Dovoljno je samo spomenuti da se za vrijeme njegovog mandata desio 11.septembar, ostalo je sve jasno. Evo samo jedna činjenica: spomenuo je 11.septembar čak dvanaest puta. Ustvari, po pravilu četrnaest puta, ali nisam brojala 14.septembar i 20.septembar. Trebam li reći još nešto? Ali, hajde, da ne bude da sam pristrana (iako stvarno jesam), rekao je da je Bush zaradio mjesto među velikim američkim predsjednicima svojim postupcima (baš me zanima na šta je mislio...), kako je Bush Americi potrebniji sad više nego ikada (btw, ovo je samo još jedna od njihovih taktika da prestraše ljude pričama kako su novi teroristički napadi stvarna prijetnja), a onda je navalio s pričom kako je Bush uporan i dosljedan u svojim političkim stavovima (ovim je normalno htio reći kako Kerry nije) -- mala digresija: zar stvarno ljudima ovakva spika nije providna, jer biti dosljedan pod svaku cijenu je mana, a ne vrlina, šta će ti čovjek koji je dosljedan pogrešnim idealima, te koji ne mijenja svoje mišljenje iako ima dokaze da je pogrešno?-- dalje, malo je tamburao po Kerry-ju, uglavnom njegova učestala promjena stavova (ono što bi republikanci htjeli da nacija proguta bez pitanja), onda pokoja anegdota o ponašanju Bush-a za vrijeme 11.septembra, a onda se totalno provalio riječima kako je Saddam Hussein sam oružje za masovno uništenje-- moram ga citirati ovdje kako ljudi ne bi pomislili da sam pristrana, evo, njegovim riječima:

HA, HA, HA. Ma šta još da kažem-- mislim da je on sve rekao.

Senator John McCain je dao isto tako jako dosadan govor. Zanimljiva činjenica je da je upravo on bio glavni protivnik Bush-u kad su birali kandidata republikanske stranke. Ali, eto, izabrali su Bush-a. J. McCain je isto pričao o terorizmu, o 11. septembru, o Americi generalno, ali opet ništa konkretno. Još jedan od mnogobrojnih bla-bla govora.
We fight for love of freedom and justice, a love that is invincible. Keep that faith. Keep your courage. Stick together. Stay strong.
Do not yield. Do not flinch. Stand up. Stand up with our President and fight.
We're Americans.
We're Americans, and we'll never surrender.
They will.
S tim riječima je zapečatio svoj govor.

Ok, ovo je tek prvi dan konvencije, ali za sad nisam čula ništa konkretno, osim da će se rat u Iraku i dalje nastaviti. Amerikanci i dalje prosvjeduju u New York-u. Ne sviđa im se što republikanci imaju dovoljno drskosti pa su se usudili iskorištavati tragediju 11.septembra u političke svrhe. I ne sviđa im se Bush više. Prošla ih je ona zanesenost gdje su htjeli da samo nekog napadnu, kako bi osjetili radost usred tuđe muke. Sad vide da je On iskoristio američki narod i nacionalnu tragediju kako bi postigao svoje ciljeve (čitaj naftu). Trenutak slabosti je prošao, sad trebaju dati konkretan plan za poboljšanje ekonomske situacije, ili jednostavno neće imati nikakve šanse na izborima. Ali, ja se ne žalim, samo neka nastave ovako...

Ne mogu nikako a da se ne osvrnem na događanja u političkom životu Amerike. Pored patetičnih izbornih reklama, tipa:" Glasajte za mene, evo vidite moja žena sjedi pored mene s tupavim smiješkom od uha do uha, ja se zamalo udavim dok jedem štapiće, i da, ja sam napao Irak kako bih se dočepao nafte za svoj i mojih najbližih suradnika/prijatelja/tatinih prijatelja i suradnika, profit. E da, uz to jos moram dodati da bi čitava Amerika trebala pogledati video ratnih veterana iz Vijetnama u kojem oni blate Kerry-ja, te govore kako nije zaslužio niti jednu od dobivenih medalja, te btw, ja nisam imao ništa s tim-- to su oni (e tu vam namigne) sami napravili. Za one koji žele znati, za vrijeme rata u Vijetnamu ja sam se voz'o avionom, i baš mi bilo fino. " Za one koji još ne znaju o kome se radi- rijec je o trenutnom predsjedniku USA G.W. Bush.
Dok su niski udarci česta pojava u američkom predizbornom teatru, moram priznati da ovako nizak još nisam vidjela. Prije je bilo sasvim normalno da se kandidati međusobno blate, te je to inače izgledalo kao beskrajno duga igra tenisa- pratiš lopticu i zaboli te vrat. Međutim, Kerry je rekao na kraju svog govora na demokratskoj konvenciji da želi da ovo bude čista borba- da pobijedi bolji kandidat. Vjerujem da je, dok je sjedio zavaljen u svojoj uber-udobnoj stolici i gledao Kerry-jev govor, Bush jos jednom trebao umjetno disanje zbog davljenja štapićima, ali ovaj put se sigurno zagrcnuo od smijeha. Vjerovatno je pomislio- ako nećeš ti, ima tko hoće. I onda je pozvao jednog od svojih potrčkala i rekao:"Sinko, deder mi zovni John O'Neill-a, on uvijek ima dobrih ideja, al' naglasi da ja plaćam za sve!" I tako je počelo...
Kerry se strašno naljutio i odmah, normalno, optužio Bush-evu kampanju da prljavo igraju, al' srećom, i daje ostaje pri svome i igra pravu igru. Republikanci su porekli svoju umješanost, i tako se nastavlja ono: JESI- NISAM, JESI-NISAM, JESI-NISAM ...
Kad sam tek došla u Ameriku, prije nekih pet godina, sve mi je bilo čudno. Ova zemlja mi je bila nekako divlja. Trebalo mi je par mjeseci da se priberem i polako prestanem obraćati pažnju na gomilu gluposti- svakodnevna pojava. Ali ipak, svako malo me poneka turbo glupost toliko iznenadi, pa se trgnem iz sna i pogledam oko sebe, i opet vidim sve ono što sam vidjela prvih mjesec dana na ovom tlu. No, nije sve tako loše. Ovdje, kao nigdje u svijetu, imas priliku da se izgubiš u masi, što ja strašno cijenim. Nitko te ne gnjavi sto pričaš s naglaskom, što stavljaš previše mlijeka u svoju kafu, što se furaš na 80-te (ne, ne govorim o sebi, ali ima ih i takvih), što _____ (ovdje ubaci svoju rečenicu), ukratko živis svoj život. Posla ima, oni što nemaju posao, jednostavno ne žele raditi, i posao uvijek možeš dobiti (ok, ne bog zna što, ali dovoljno da ne budeš gladan). Ljudi su ukratko jako zanimljivi. Iako su prilično osorni, nevjerovatno glasni, neformalni u situacijama gdje moraš biti formalan, iznenađujuće neinformirani (npr. atlas nikad nisu vidjeli i svi koji pričaju s naglaskom a bijeli su, odmah su iz Njemačke), uvijek nešto zanovijetaju..., s druge strane su jako osjetljivi na ljudsku tragediju, te će uvijek pomoci iako ne moraju. Ta njihova tankoćutnost je ono što američka vlada iskorištava da bi vodila ratove u ime mira, te uvijek uvijek uspiju prodati istu bajku o narodu koji pati i muči se zbog diktatora (aka, the bad guy), kojeg jedino američka sila (aka, the good guys) može prisiliti da se odrekne vlasti. Pitanje koje se sad nameće je kako je moguće prodati takvu priču, tj. kako je moguće da je američki narod tako naivan da uvijek nasjedne na nju? E pa jednostavno, ovdje je život previše lak da bi se zamarali društvenim problemima. Prosječni Amerikanac nema financijskih problema- ima kuću, dva auta, radi 5-6 dana u tjednu, 10 sati dnevno, kad dodje kući otvori pivu i gleda sport, taj se ne zamara situacijom u svijetu, jer njemu je dobro. A kad iskrsne prilika da čuje o nekoj stranoj zemlji, u kojoj se osporavaju životna prava vecini stanovništva, on je spreman podržati svoju vladu u pokušaju da "oslobodi" tu zemlju, kako bi i njima bilo lijepo kao što je i njemu. U svemu tome, normalno, mediji igraju važnu ulogu, jer uvijek prikazuju ono što Amerika želi vidjeti, a ne činjenice.
Mogla bih sad o ovom jos duuuuuuugo, ali neću.

Disclaimer: Svi dijalozi u ovom postu su produkt moje mašte, te nijedna sličnost sa stvarnim osobama/događajima nije slučajna.

NBC, jedna od najvećih američkih tv postaja, je izgleda jedina postaja koja prenosi olimpijadu. To normalno znači da ćemo biti prisiljeni gledati ono što NBC smatra zanimljivim, tj. što smatraju da bi bilo zanimljivo američkoj publici, tj. natjecanja u kojima Ameri imaju šansu da osvoje medalju. Nevjerovatno mi je drago što je gimnastika jedna od tih kategorija, pošto i ja, kao i 90% svjetske populacije, najviše uživam gledati gimnastiku. Inače ne pratim sport, tu i tamo poneku košarkašku utakmicu, ali olimpijada je izuzetak.
Od svih sportova na olimpijadi, gimnastika mi se čini kao nešto najteže. Tu se traži savršenstvo, ili, u slučaju ovogodišnjih igara, najbliže savršenstvu. Možete misliti koliko zlatne medalje u pojedinačnoj konkurenciji u gimnastici, s muške i ženske strane, znače Americi. It's huge! Ali moram priznati da sam se potajno nadala da će Svetlana Khorkina osvojiti zlatnu medalju. Na prošlim igrama, visina kozlića je bila puno niža od propisane, te je Svetlana završavala skok na koljenima umjesto na stopalima, i onda u idućoj kategoriji pala, te tako ostala sa srebrnom medaljom. Pri tom je šokirala javnost, jer je skoro odbila primiti medalju. Ove godine, 25 god stara, nije bila bog zna šta i završila je ponovo druga, ali bez scene. Zanimljivo za nju je sto je prilično visoka, nekarakterističino za gimnastičarke, te je njezin dugogodišnji trener samo na nagovor svoje žene pristao da je trenira. Ja sam uvijek iznenađena što uspije završiti na nogama, jer mi se nekako uvijek cine previše dugačke da bi mogla raditi onako komplicirane skokove.
Plivanje, također kategorija u kojoj su Amerikanci nevjerovatno jaki, također nešto što sam sticajem okolnosti počela pratiti, i prilično mi je drago da jesam. Tko bi rekao da plivanje može biti zanimljivo! Ali s M. Phelps, Pierson, Beard, Coughlin, kako i ne bi. Australci, Holanđani i Mađari također su super. Pošto su svi natjecatelji izuzetno dobri, stvarno je zanimljivo pratiti koji će rekord- olimpijski, ili svjetski, biti srušen.
Vaterpolo, gledala sam utakmicu USA:Hrvatska, gdje (btw, pojma nemam o vaterpolu) mi se čini da je hrvatski golman totalni luzer, te da je razlog zašto je Hr izgubila utakmicu. Ovo je možda prvi put u životu da sam gledala vaterpolo utakmicu, i moram priznati da me je iznenadilo koliko je igra agresivna. Sve mi se čini da "čuvati" protivničkog igraca u prijevodu znači- držati ga pod vodom. Isto tako fora je što kad netko napravi faul, mora ići u magareći kutak. To je vjerovatno prva i zadnja vaterpolo utakmica za mene.
Iznenađenje u tenisu mi je bilo sto se Martina Navratilova vratila, te joj je ovo prva olimpijada, te da igra za USA. Gledala sam utakmicu Martina i Lisa Raymond protiv malih Rumunjki, koje su normalno izgubile. Matina, btw 47 godina, izgleda jako staro, cak joj i tijelo izgleda staro, ali još uvijek igra super. Iskustvo, izgleda, nije jedina stvar važna u tenisu, pošto su izgubile od Japana, a tu utakmicu nisam vidjela, pošto NBC selektivno prikazuje utakmice, 90% od svega što vidiš su američke pobjede. Pih!
Košarka- prikazali su USA: Grcka, i koje ironije, još uvijek ih zovu Dreamteam, ali Nigtmare Team postaje sve popularniji. Tu se nema šta reći- they suck! Ok, pobjedili su Grčku, ali jedva, a Grčka nije jak tim. Next, please.
NBC također prikazuje jedrenje! Nemam pojma otkud se to svrstalo u sportsku disciplinu, ako ima netko tko se razumije, please, želim objašnjenje. Ali ljudi moji, JEDRENJE, koga to zanima??? Dajte košarku, nogomet, bilo šta drugo, samo ne jedrenje.
Mačevanje- normalno zato što su Amerikanke osvojile zlatnu i brončanu medalju, ali nije bilo tako loše.
----
Ostao je jos samo vikend prije početka novog semestra, good bye mirno ljeto.

I dođem ja tako na posao, sva u dubokim mislima, pod debelim utjecajem demokratske konvencije (šta'š, znam da sam luzerka), puna nade u bolje sutra, i tako malo pričam s ljudima na poslu, i baš me interesuje šta oni misle. Razgovor otprilike teče: "Jesi li demokrata ili republikanac?", odmah dobijem onaj pogled (vrlo česta pojava u mojim konverzacijama)-- joj čuj gledaj ove Europljanke, iz neba pa u rebra. Amerikanci nekako smatraju da se takva pitanja ne trebaju postavljati, osim ako niste nesto više od kolega s posla. To je meni sve bla, bla- o religiji i politici se ne raspravlja. Čuj, razgovore o religiji definitivno zaobilazim, iskustvo me naučilo da su ljudi previse emotivni kad se radi o njihovom Bogu, pa logika odmah po kratkom postupku, napusti konverzaciju. Jednom je tako neka cura s fax-a doslovce plakala i rekla mi da ću završiti u paklu. Kunem se, stvarno nisam imala namjeru nikoga rasplakati, al' kako sam znala da će ono moje kratko "ne vjerujem u boga" imati takve posljedice. Ali da se vratim na političko anketiranje ljudi na poslu. Većina su demokrati, iako sam prilično sigurna da uopće nemaju pojma za koga glasaju. Jednostavno, svaki put kad se glasa, oni glasaju za demokrate. Kao što je jedan od mojih fav people s posla R. rekao:"Kad sam bio mali, mama i tata su mi rekli da su demokrati bolji, pošto oni rade za ljude koji nemaju puno para- tj. za nas", i zato on glasa za demokrate. Ali S. me je iznenadila kad je rekla da je republikanka. Ona je produkt sex-a između američkog vojnika i Koreanke, odrasla na američkoj bazi u Koreji (južnoj), pohađala Srednju američku skolu, živjela 2 godine u Japanu, sad živi u Americi, muž joj Amerikanac. Cura je prilično cool, mojih godina, završen fax, u slobodno vrijeme gleda filmove i igra igre na playstationu. Nakon što sam je turbo-iznenađeno pogledala, malčice se zacrvenila i pognula glavu. Eh, a meni onda bilo bad, jer stvarno je nisam htjela dovesti u neugodnu situaciju. I tu se konverzacija završila, mada mi je kroz glavu prošlo milijun pitanja i potpitanja, rekla sam samo: "REALLY!!!". Drugi su većinom demokrati, i drago mi je da ce izići glasati, jer DOSTA mi je Bush-a. Onda sam se sjetila sebe daaaaaaaaaavno, kad je moja sestra napunila 18 godina i kad je išla glasati. Ja onako ljubomorna, jedva sam čekala da i ja napunim 18 pa da mogu glasati. Pravo glasa je nešto što većina ljudi uzima zdravo za gotovo. Kad trenutno stanje postane nepodnošljivo loše, e onda se svi sjete da možda mogu nešto i promijeniti.
Evo sad nemam pojma šta je bila poanta ovog mog posta, ali nema veze. Možda će nedorečenost biti inspiracija nekog novog posta...

"Help is on the way"

John Kerry-jev govor je započeo 10-minutnim videom, koji prikazuje isječke iz njegovog života, od malih nogu, preko Vietnama, do danas. Patetično, znam, ali kampanja za izbor predsjednika u USA je oduvijek bila samo farsa. Svaki kandidat se mora prodati američkom narodu koristeći vec isprobane metode, tj. moraju reći ono što se od njih očekuje. Amerikancima nedostaje sposobnost kritičkog razmisljanja, što je direktan produkt lošeg obrazovanja. Ne pričam o univerzitetima, vec o srednjoj i osnovnoj školi, konkretno nedostatak matematičkog obrazovanja, koje razvija logiku i kritičko razmišljanje. Tako se Kerry-jeva kampanja centrira na vrijeme provedeno u Vijetnamu, i sliku Kerry-ja kao američkog junaka, sto je odlična taktika, uzevši u obzir da Americi upravo sad treba superhero. Kerry je priznao da se kandidirao za predsjednika jer je bio frustriran situacijom u Americi, te neuspjelim pokušajima da promijeni situaciju. Nakon što se vratio iz Vietnama, s tri medalje, postao je jedan od najglasnijih aktivista protiv rata, te je bio razlog Nixon-ovih glavobolja. Tad završava pravo i stavlja iza rešetaka jednog od najvećih talijanskih mafioza. Sve to ukazuje na činjenicu da je on veliki idealista, što Amerikanci tumače kao nespremnost da bude čvrsta ruka u ratnoj situaciji. Na sve to je Kerry morao dati odgovor u svom govoru.
Prvi argument koji je naveo je da nece ići u rat zato što hoce, vec samo kad mora. Za rat u Iraku kaže da treba dovesti zemlje koje će zajedno s Amerikom raditi na uspostavi mira u zemlji. Dalje, porezne olakšice za sve koji zarađuju manje od $200,000.00 godišnje, te olakšice privatnim kompanijama i kompanijama koje otvaraju radna mjesta u Americi, te ukidanje olakšica za sve kompanije koje su ukinule radna mjesta ovdje i odvela ih u strane zemlje (outsourcing). Porezne olakšice za obitelji čija djeca idu na univerzitet, za svaku godinu. Olakšice za plaćanje zdravstvenog osiguranja, jeftiniji lijekovi, te mogućnost legalne kupnje lijekova u zemljama gdje su jeftiniji, npr. Kanada. Dalje, dotakao se problema s naftom i ovisnosti Amerike o Bliskom istoku, te da će investirati u znanstvena istraživanja koja će raditi na pronalaženju alternativnih izvora energije, ili nečeg što bi moglo zamijeniti naftu, kako bi se zauvijek riješio problem nafte. Također je direktno pozvao Busha, da imaju kampanju u kojoj neće blatiti jedan drugoga (kako je to običaj u Americi), vec se takmičiti na pravi način gdje će najbolji čovjek pobijediti.
Svidjelo mi se da je završio govor s direktnim obećanjem da ce ulagati u znanost (spomenuo je i embryonic stem cell research), i da je to jedini način da se iziđe iz trenutne krize.
U svakom slučaju, solidan govor. Žao mi je što nema namjeru totalno riješti problem zdravstvenog osiguranja, jer je upravo smiješno da zemlja kao Amerika ne može napraviti osiguranje besplatno za sve.
Nakon govora, statističke analize predviđaju 48% za Kerry-ja, te 43% za Bush-a. Nadam se da ce tako i ostati do izbora.

Treci dan konvencije protekao je u iscekivanju John Edwards-ovog govora. Za one koji ne znaju, on je kandidat za potpredsjednika. Svi su bili iznenadjeni kad ga je Kerry imenovao kandidatom, uglavnom jer je prilicno mlad i nepoznat, ali velikom vecinom zbog njegovog snaznog juznjackog naglaska. Neki smatraju da je taj naglasak razlog sto ga je imenovao-- da pridobije juznjake, koji tradiconalno glasaju za republikance, ali ja smatram da je to ipak samo jedan od mnogih razloga koji cine Edwards-a idealnim kandidatom. J.Edwards dolazi iz radnicke klase, prvi u obitelji koji je zavrsio college, pohadjao javne skole, a ne kao svi ostali Yale ili Harvard. Prije nego sto se poceo baviti politikom, radio je kao odvjetnik i specializirao se u parnicama protiv velikih kompanija za osiguranje (npr. HMO), uvijek braneci obicne ljude protiv velikih korporacija.
Na stranu njegovo zivotno iskustvo, ja ne mogu nikako opisati tog covjeka a da ne koristim rijec "goofy". Gledajuci njegov govor jucer, nisam mogla a da se ne smijem. Juznjacki naglasak u kombinaciji s cudnim kretnjama-- trebalo mi je par minuta da se skoncentriram na njegov govor. Sve to cini ovog covjeka iznimno simpaticnim, i nekako ti odmah priraste srcu. Njegov govor je bio uvertira pred Kerry-jev govor, tako da se nije direktno dotakao promijena koje ce donijeti svojom politikom, vec je generalno pricao u duhu citave konvencije kako je Amerika podijeljena, o potrebi za otvoronijom vanjskom politkom, promjenama u socijalnom statusu i slicno. Prilicno sam sigurna da ce postati glavno lice u Americi, jer taj covjek ima nevjerovatnu karizmu. Kako to uspjeva, ujedno bivajuci tako goofy, nemam pojma. U svakom slucaju, good bye Dick Cheney.

Danas je zadnji dan konvencije, i kao u svemu, secer na kraju, danas cemo vidjeti sta John Kerry ima za reci. Takodjer s nestrpljenjem cekam govor Madeline Albright.
Glavni govornik u utorak je bila zena John Kerry-ja, Teresa, ali posto sam morala raditi promasila sam njezin govor. Osvrnula bih se samo na komentar od jednog novinara s CNN-a, koji je prilicno glupavo komentirao da je ona pricala o sebi umjesto da prica o Kerry-ju. Samo da naglasim da je ona odvjetnica po zanimanju, zena koja govori 5 stranih jezika (sto je doista rijetka stvar ovdje u Americi). Iskreno, meni je drago sto nije dala hvalospijev Kerry-ju govor, koji su normalno svi ocekivali, i na kraju je popljuvali sto nije. OK, njezin govor nije bio bog zna sta, ali ipak se osvrnula na glavne ideje Kerry-jeve kampanje- mir u svijetu, zastita okolisa, otvorenija vanjska politika, te ulaganja u nove tehnoligije, specificno trazenje alternativnih izvora energije, kako bi se rijesio problem ovisnosti Amerike o nafti.
Iznenadjenje veceri je svakako bio sin Ronald Reagana, Ron Reagan. Sin bivseg predsjednika republikanca, njegovo pojavljivanje na demokratskoj konvenciji je bio otvorena cuska republikancima. Iako je na pocetku istaknuo kako nece davati politicki govor, njegove rijeci na kraju: "In a few months, we will face a choice. Yes, between two candidates and two parties, but more than that. We have a chance to take a giant stride forward for the good of all humanity. We can choose between the future and the past, between reason and ignorance, between true compassion and mere ideology. This is our moment, and we must not falter.
Whatever else you do come November 2nd, I urge you, please, cast a vote for embryonic stem cell research."
Njegove rijeci imaju direktan prijevod u - GLASAJTE ZA KERRY-JA. Ron je pricao o medicinskom istrazivanju koje bi moglo pomoci da se pronadje lijek za Parkinsovu bolest, dijabetis, rak ... To istrazivanje se bazira na uzimanju bolesne celije, vadjenje nukleusa i stavljanje tog nukleusa u zdravu celiju iz koje je prethodno izvadjen nukleus, dalje pod odredjenim uvjetima ta ce se celija poceti razmnozavati, i onda nakon izvjesnog vremena (ovo je sad jako skraceno) zdrave celije koje sad sadrze tvoj DNA bi bile vracene putem injekcije u tvoj mozak. Skraceno, nikakve tablete, lijekovi ili slicno, vec samo terapija zdravim celijama. Sta je tu sporno-- strane celije bi dolazile od oplodjenog jajasca. Ustvari, trebala bih reci strana CELIJA dolazi iz jajasca, posto samo one imaju sposobnost da se dalje razmnozavaju. Normalno, republikanci koce to istrazivanje, posto se radi o jajascu, dajuci razloge da je to nemoralno. Samo da podsjetim, radi se o istrazivanju celija, znaci da je to na micro levelu, jer celije se jos nisu podijelile dovoljno, te na tom levelu nemaju specificnu funkciju. Znaci, to jos nema ni f od fetusa. Gledajuci s moralne tocke gledalista, tu nema nista nemoralno, uzevsi u obzir da je aborcija legalna (cega sam teski zagovornik), te onda ovakvo istrazivanje ne bi trebalo biti uopce sporno. Samo da napomenem, celije iz embrija su samo par dana stare, radi se in-vitro oplodjivanje, i embriji su donirani od strane ljudi. Znaci embriji koji se koriste u ovom istrazivanju nisu nastali prirodnom oplodnjom, vec od doniranih jajasca i spermija.
Ron Reagan nije spominjao nikakve detalje, pogotovo nije spominjao embrije, vjerovatno da ne uplasi Amerikance, vec je pricao o tome koliku korist bi to donijelo covjecanstvu.
Disclaimer: Posto nisam naucnik, te nisam biolog, te ovo doista nije moje podrucje, ako sam napravila greske u svom skromnom objasnjenju, molim sve koji se razumiju u to istrazivanje da me isprave, i po mogucnosti daju malo jasnije objasnjenje.

Toliko za dan dva demokratske konvencije, dan tri je slijedeci.

Jučer je bio prvi dan Demokratske konvencije u Boston-u. Najsnažniju poruku u svojim govorima su sigurno imali Bill Clinton, Hillary Clinton, Al Gore i Jimmy Carter. Svi su iskoristili konvenciju da izraze svoje nezadovoljstvo politikom Busha, te da promoviraju Kerry-ja. Na početku svog govora, Al Gore je na duhovit način istaknuo kako je svaki glas važan, te da svaki Amerikanac treba glasati, osvrćući se pri tom na skandal s brojanjem glasačkih listića prije četiri godine, skandal zbog kojeg je nepravedno izgubio izbore.
Jimmy Carter je glasno osudio vanjsku politiku G. Busha, pričajući o vremenu kad je on bio predsjednik, te ističući da Kerry, iako pacifist, itekako moze biti vođa u bilo kakvoj situaciji-- pri tom ciljajuci na Bushevu kampanju u kojoj često znaju natuknuti kako Kerry nije dovoljno agresivan da bi se nosio s problemom terorizma. Mudre riječi starog demokrata koji će za nekoliko dana napuniti 80 godina, bile su vjerovatno namijenjene konzervativnim Amerikancima koji, usprkos kaosu koji je napravio u zadnje četiri godine nespretnog upravljanja zemljom, i dalje podržavaju Busha.
Ali Bill Clinton je definitivno bio hit konvencije. Njegov nadahnuti govor, podržan raznim faktima, kombiniran s činjenicom da je Clinton izuzetno dobar govornik, upravo tjera suze na oči. Umjesto uobičajenog "nadahnutog" govora, koji vec dugi niz godina u Americi svi prakticiraju-- u kojem čujes "bla, bla, bla" i sve to lijepo zvuči, ali govornik ustvari ne kaže ništa osim "mi vjerujemo u porodične vrijednosti i u Boga; mi moramo biti ujedinjeni; mi smo najbolja zemlja na svijetu...", Clinton je pričao o stvarima koje je on učinio za vrijeme svog mandata, a koje je Bush za nepunih četiri godine uspio "usrati". Prvo, zaštita okoline, što je jedna od prvih stvari koje je Bush čim je došao na vlast učinio-- "withdrawing American support for the Climate Change Treaty", i mijenjajuci zakon izglasan za vrijeme Clintona, o zaštiti šuma i održanja čistog zraka. Dalje, Clinton se osvrnuo na porezne olakšice koje je Bush uveo za bogate, duhovito naglašavajući da je on po prvi put dio bogatih te da je on zamalo poslao "thank you note" Bushu, dok nije zaključio da to nije u redu, pošto su njegov dio morali platiti drugi- tj. srednja klasa. Clinton dalje napada ističući da Bush nije imao nikakvo pravo napasti Irak prije nego što su inspektori oružja zavrsili svoj posao, a svi znamo da taj mit o oružju masovnog uništenja je na kraju potvrđen kao mit. Također se osvrće na činjenicu da su on i Al Gore na kraju svog mandata ostavili zemlju s 5.8 triliona dollara viška, i da je Bush taj novac pretvorio u 5 triliona dollara duga. Dalje, vanjska politika, socijalno osiguranje, nezaposlenost, experimentiranje s novim nuklearnim oružjem, te da je Bush iskoristio 9/11 kako bi napao Irak.

Pored zajedničkog kritiziranja Buseve politike, govornici su pričali o Kerry-ju i onom sto će on donijeti Americi. Većina ga poznaje pošto su nekad radili zajedno, a imali su i jednog govornika koji se borio s Kerry-jem u Vijetnamu. Uglavnom, poruka čitave konvencije je "glasaj za Kerry-ja", "he's the man", i pričajte o Kerry-ju ljudima koji žele glasati za Busha.

Moram priznati da je gledanje te konvencije bilo pravo osvježenje na americkoj televiziji. Rijetkost je čuti par pametnih od političara u današnje vrijeme. Ako živis u USA, ne možes se pouzdati u informacije koje čujes na njihovim tv postajama, vec moraš tražiti alternativne izvore vijesti, kao npr BBC America. Iako još uvijek nemam pravo glasa u Americi, pošto tu živim, na mene direktno utječu bilo kakve promjene u vlasti, a zadnje četiri godine su donijele samo negativne promjene, te namjeravam učiniti sve sto je u mojoj moći da pomognem Kerry-ja. Iako većina Amerikanaca nema izbora te mora glasati za Kerry-ja, pošto je alternativa Bush, ja vjerujem da nisu mogli izabrati boljeg čovjeka kao demoratskog kandidata. Kerry-jev rekord govori sam za sebe.

Svrstavam sama sebe u kategoriju lijenih ljudi, tako da prije o.b. moji racuni nikad nisu bili placeni na vrijeme. Prvi dio posla- pisanje cekova, stavljanje doticnih u koverte i ljepljenje markice, uvijek sam obavljala na vrijeme, nego je onaj drugi dio- hodanje do postanskog sanducica, prestavljao podvig. Zivim na petom katu, lift je ok. Nakon sto izidjem na ulicu skrenem lijevo- nekih 5-6 koraka, cekam da mi se upali zeleno (bijelo), predjem cestu i tu je sanducic. Tesko je vjerovati da osoba moze biti toliko lijena da je samo hodanje problem.
Ali ovo nije toliko strasno. Kad placam stanarinu, sve sto trebam napraviti je napisati cek i odvesti se liftom to 4 kata- jedan kat ispod moga, ali ipak cak ni to ne radim na vrijeme. Vecinom cekam da dobijem opomenu, koju kucepazitelj stavi ispod vrata, i onda se kao idiot lupim po celu i brzinom svjetlosti odnesem cek. Zato, hvala bogu za o.b. (online banking), prema kojem sam iz pocetka bila pomalo skepticna, te je to razlog sto ga nisam koristila od pocetka. Onda sam se ponovo lupila po celu i zakljucila da sam glupa jer ljudi koji kradu od ljudi koji koriste o.b. ce sigurno birati od koga kradu novac, posto na mom racunu ionako ima tek dovoljno da pokrijem zivotne troskove. I sad vise ne moram kasniti s placanjem racuna, ne moram cekati dan kad ce mi se dati prosetati tih par koraka do postanskog sanducica. Samo log on, click here and there, upisi iznos i click na pay, i gotovo.

Snovi su tako zanimljivi. Nisam jedna od onih koji smatraju da svi odgovori nase podsvijesti leze u snovima, ali sigurno smatram da su jako vazni. Sinoc sanjam Sean Penn-a. Nemam pojma otkud to.
To je kao ono sanjas, odjednom se Sean Penn pojavi i ti ono- hej otkud ti? I onda kontas da ti fali uzbudjenja u zivotu, pa eto snovi nadoknadjuju. I najveca fora je sto sam ga sanjala upravo onako kako je izgledao u filmu Mystic River, s tamnim podocnjacima, izgubljen i beskrajno tuzan.
Ali nije mi cudno sto sam njega sanjala, on je ipak jedan od omiljenih mi glumaca. Kakav je shok za mene bio kad sam sanjala kako me Matthew McConaughey ljubi, i to onako pravo junacki, kao iz starih filmova, onako kad skoro pa lezis u narucju. Uh, muke, a on mi je oduvijek bio tako antipatican. Poslije toga, normalno, svaki put kad ga vidim u filmu, onako se tajanstveno nasmijesim i sad mi je tip cool do bola.
Ipak, draze mi je bilo sanjati S Penn-a, pa makar i u neljubavnoj sceni. Hm, tko zna, mozda iduci put nesto i bude...

Prvi blog post mora biti bezveze. Nemam pojma o cemu da pisem, nemam pojma sta bih trebala da pisem. Ako bi ovo doista trebalo biti nesto poput dnevnika, onda me ne bi trebalo brinuti sta cu pisati. Ali uvijek nekako nad glavom visi cinjenica da ce ovo meni nepoznati ljudi citati, da ce mozda ubaciti neki komentar na moje umotvorine, da ce tu pasti i poneka kritika. Bas me zanima, da li se mozemo oduprijeti cinjenici da nas drugi citaju, pa onda ne pisemo samo ono sto bi nekom bilo zanimljivo? Mozemo li pisati samo ono sto nas muci, samo ono sto sami zelimo pisati? Hm, vidjet cemo.
Danasnji dan kao i svaki drugi dan. Nista osim cinjenice da danas ne moram na posao ne cini ovaj dan poseban. Mogla bih ga uciniti posebnim-- mozda otici u muzej, kino, prosetati se gradom, nazvati prijateljicu i provesti popodne razglabajuci kao sto to samo zene znaju. I don't think so. Prijatelji s kojima bih htjela provesti popodne nisu tu (ma sta ja pricam, na drugom su kontinentu), a ove sto su tu nikako ne bih svrstala u kategoriju prijatelja, oni su malo vise od poznanika, ali ipak puno manje od prijatelja.
E ovo mi bas nije trebalo-- sad me hvata nostalgija...